Kultura smrti (7)

Nažalost, nisu samo abortus, eutanazija i samoubojstvo, o kojima je bilo riječi u prošlim brojevima, načini kako se nasilno ubija ljudski život. Suvremeni je čovjek razvio i razvija i druge mehanizme za gušenje života na direktan i indirektan način, tj. da izravno ubija život ili pak da mu onemogućuje prokreaciju kako bi ga zaustavio da ne može ići dalje. Kultura smrti je upravo time bitno obilježena.

Rat ovdje ne uzimamo u razmatranje

Ratovi su uvijek bili ti koji su sa više ili manje uspjeha uništavali čovjeka koji je iz bilo kojeg razloga bio obilježen kao neprijatelj. Ratovi 20. st. progutali su tako milijune ljudskih života. Ipak su oni, barem u sadašnjem povijesnom trenutku i gotovo u svih naroda i grupa, nešto što se ne može tako lako smatrati dijelom njihove kulture, kao što se to npr. moglo lako vidjeti kod nekih „ratničkih“ naroda i plemena u povijesti. Osim toga ratne su situacije u psihološkom i sociološkom smislu radikalno drukčije od mirnodopskih. Čini se da danas ne bi nitko samo zbog ubijanja ljudi posegnuo za ratom. U ratu je ubijanje sasvim drukčije motivirano. Zato je bolje da rat ostavimo izvan okvira ovog promatranja. Tom nesretnom društvenom fenomenu treba prići drukčije. Moramo se samo podsjetiti da je ratna situacija pogodan „okvir“ u kojem se mogu provoditi u djelo neke zamisli koje se u mirnodopsko vrijeme teže i na drukčiji način provode.

20. stoljeće u Europi poznaje barem dva užasna pokolja od kojih se jedan više „slučajno“ dogodio u vrijeme II. svjetskog rata i u strogom smislu nije njegov dio: to je poznati holokaust, pokolj oko 6 milijuna Židova, a s njima i još raznih drugih etničkih skupina. Bio je to proizvod nacističke „rasne“ ideologije.

Drugi se pokolj dogodio prije ovoga, 1932.-1934. godine u Ukrajini. Progutao je 7 do 10 milijuna Ukrajinaca (ovdje se ni približno točan broj ne može utvrditi) koje je Staljin poslao u užasnu smrt od gladi u ime komunističke „klasne“ ideologije. No teško je danas naći čovjeka koji za ukrajinski „holodomor“ (pomor od gladi) zna, kao što je teško naći čovjeka koji za „holokaust“ ne zna, makar su jednako užasni, a onaj prvi brojem i znatno veći. Ovo je važno znati ne zbog uspoređivanja ta dva užasa, nego zbog uočavanja u kakvom mi to „kulturnom okruženju“ živimo.

Eugenika

Ova dva katastrofalna pokolja spomenuo sam zato što u njihovoj pozadini stoji jedna „znanost“, koja ostaje aktivna i nakon što su ove strahote danas prošlost. Da paradoks bude potpun i zamagljivanje stvarnosti „savršeno“, ova „znanost“ ima svoje jake pristalice i promicatelje među onima koji ove pokolje (barem holokaust, ako ne već i holodomor) javno i vrlo glasno osuđuju. 

Ta se znanost zove, ili bolje zvala se eugenika (jer su joj 1948. promijenili ime!). Ime joj je dao Darwinov rođak i sljedbenik Francis Galton, a početak joj je u Darwinovu evolucionizmu. Darwin je naime razvijajući svoju teoriju evolucije uvidio da u životinjskom svijetu postoji „prirodna selekcija“: zdrave i jače jedinke ostaju, dok slabije u životnoj borbi gube bitku i nestaju. Tako evolucija „napreduje“. Tezu o prirodnoj selekciji lako je protegnuo i na čovjeka, odnosno na ljudski rod. U toj konstataciji nema ničeg izmišljenog. No, po Darwinu, prirodna je selekcija s jedne strane prespora, s druge pak strane sam čovjek, brinući se za slabe i bolesne članove ljudskog društva, zaustavlja prirodu u tom poslu. Tu čovjek postupa krivo i za sebe glupo. On bi trebao i može prirodi „pomoći“ dodavši prirodnoj svoju svjesnu „umjetnu selekciju“, eliminirajući slabe, niže razvijene i sl. Tako bi čovječanstvo moglo stvarno i brzo napredovati. Darwin će se o tome vrlo jasno izraziti: „Čovjek pozorno bdije nad ćudi i rodovnikom svojih konja, krava, goveda i pasa prije nego što se odluči pariti ih; kad je u pitanju njegov vlastiti brak… ne pokazuje takvu skrb.“ Ljudsko „milosrđe prema slabima“ imat će prema njemu dalekosežne posljedice za ljudski rod.

Ideju umjetne selekcije prihvatio je Galton i razvio je u eugeniku, da bi onda Haeckel na njoj i od nje izgradio svoju radikalnu teoriju „monizma“, kako treba uz pomoć abortusa, čedomorstva, eutanazije i sl. istrijebiti niže ljudske rase. Haeckelovu eugeničku teoriju oduševljeno je prihvatio Hitler i ona je postala srž nacističkog eugeničkog programa po kojemu je već prije II. svjetskog rata u Njemačkoj eutanazirano između 125 i 275 tisuća (ne zna se točan broj) duševnih bolesnika, invalida i drugih „nepoželjnih“ osoba. A oko 400.000 Nijemica i Nijemaca s psihičkim problemima prisilno je sterilizirano.

Rasizam je samo jedno lice eugenike i svoju praktičnu primjenu pokazuje u likvidiranju nepoželjnih rasa. Najeklatantniji primjeri iz prošlosti su nacistički holokaust Židova i drugih u koncentracijskim logorima te komunistički holodomor Ukrajinaca.

(Više je nego zanimljivo – za čovjeka koji želi današnju stvarnost gledati otvorenih očiju – da nam Darwina s njegovom teorijom evolucije nigdje ne prikazuju i kao idejnog začetnika eugenike i rasizma!)

Nakon ovih širitelja kulture smrti počela su početkom 20. st. nicati diljem Amerike i Europe eugenička društva kao gljive. Haeckelove su se knjige prodavale u stotinama tisuća primjeraka i prevedene su na 25 jezika. Američka država Indiana donijela je već 1907. zakon o prisilnoj sterilizaciji, a nakon  nje cijeli niz američkih država. 1927. je Vrhovni sud SAD potvrdio ustavnost takvog postupka. Američka zaklada Rockefeller financirala je eugenička istraživanja u nacističkoj Njemačkoj sve do Hitlerovog napada na Poljsku 1939. g. Direktor njemačkog instituta za eugeniku u Berlinu bio je Otmar Freiherr von Verschuer. Dr. Joseph Mengele (prozvan „anđeo smrti“) koji je eugeničke pokuse izvodio na logorašima u Auschwitzu bio je dugo godina njegov asistent, na koga je pak profesor von Verscheuer bio vrlo ponosan. Nakon II. svjetskog rata sva se javna osuda sručila na Mengelea, dok je von Verschuer pred sam kraj rata pobjegao, a Amerikanci su ga kod kuće uključili u daljnja eugenička istraživanja. Svu su njegovu nacističku dokumentaciju uspjeli uništiti (da ne bi došao pred sud u Nuernberg).

To je prošlost, reći će netko. Nažalost, nije samo prošlost.

Genetika – novo ime za eugeniku

Zahvaljujući Mengeleu eugenika je u cijelom svijetu došla na vrlo loš glas. Zato su vodeći američki eugeničari već 1948. g. osnovali novu organizaciju „Američko društvo za ljudsku genetiku“. (Von Verschuer je 1949. postao službenim dopisnim članom toga društva.) Trebalo se sakriti iza novog, ne tako okaljanog imena – genetika. Ideje su ostale iste, nastavljen je isti posao. Gotovo svi današnji akteri na području kulture smrti su po svojim stavovima i eugeničari – bilo deklarirani, bilo nedeklarirani.

Da bismo znali kako to danas izgleda, moramo se pozabaviti nekim događanjima iz najnovije povijesti….

Print Friendly, PDF & Email