Kultura smrti (9)

Autor serijala: Nikola Radić

Autor serijala: Nikola Radić

Kulturi smrti je svojstveno da se bori protiv života i da ga uništava. Ta se istin mora iščitavati iz stvarnosti, ne iz deklaracija koje govore o „kvalitetnom životu“, o „Oslobođenju čovjeka“, o „dostojanstvu žene“ i sl.  i u tim „velikim“ riječima nalaze opravdanje za ubijanje, odnosno za potiranje života općenito.

Propaganda koja promiče ovu kulturu vrlo je efikasna i zavodljiva za neoprezne, jer se vješto služi tehnikom tzv. semiološke laži. Ta je laž puno opasnija od obične laži koju čovjek može prihvatiti za istinu dok istinu ne zna. Kad je, međutim, dozna, laž postaje prozirna i čovjek je odbacuje. Sa semiološkom laži je puno teže, jer je ona formirana od više dijelova koji su, uzeti zasebno, istiniti. No u konkretnom slučaju su tako složeni da zajedno oblikuju veliku laž koju mnogi nikada nisu u stanju prozreti kao takvu.

Tako su mnogi “uspješno” prihvatili stavove kulture prema abortusu, eutanaziji, prema eugeničkoj umjetnoj selekciji, ljudskom (terapijskom?) kloniranju, umjetnoj oplodnji … sve slučajevi gdje se najčešće direktno ubija. Nisu ni svjesni kako su i oni time postali dio te kulture.

Ubijanje je ipak ljudima uvijek odbojno, kolikogod ga pokušavali (i uspijevali) sakriti od očiju, ili – ako to nije moguće – barem ga zakamuflirati, obući u nekakvo ljudskoj psihi prihvatljivo ruho. Zato je razumljivo da postoje i druge metode kojima se nastoji život unaprijed zaustaviti, stopirati, da ga se kasnije ne bi “moralo” ubijati. To je moguće izvesti jedino tako da se uništi ljudska seksualnost. ije nikakvo posebno otkriće shvatiti da seksualnost stoji na početku svakog ljudskog života, da mu je ona izvor. Ona postoji zbog života, u cijeloj prirodi, gdje god je ima.

Život je njezin smisao i ona, sa svoje strane, velikim dijelom osmišljava sam život.

Kada je Bog stvorio čovjeka “kao muško i žensko stvori ih” (Post. 1, 27), rečeno je na početku Biblije. Čovjek, kao i mnoštvo drugih živih bića na zemlji, postoji kao muško i žensko. Ne postoji drukčije.

Zato je potrebno – da bi se ‘zaustavio’ život – maksimalno oslabiti seksualnost ili je nekako odvesti u slijepu ulicu gdje ona, s obzirom na život zbog kojeg postoji, više ne znači ništa. O tome je već opširnije bilo govora u III. nastavku ovog serijala, no podsjećam na to radi boljeg razumijevanja ovog što slijedi.

Novi pojam: gender (džender)

Upravo su ti trendovi danas snažno zastupa ni u društvenom životu kao dopuna onima o kojima smo ranije govorili. U tom je smislu danas posebno prepoznatljiva gender-ideologija i – u vezi s njom – gender-pokret. Taj je pokret već toliko zahvatio (pretežno) zapadni dio čovječanstva da možemo slobodno govoriti i o “gender-revoluciji” u mišljenju i društvenoj praksi.

Što je to “gender” (džender)? Tragično je što mnoštvo ljudi (mislim prvenstveno na kršćane) tu riječ u ovom kulturološkom kontekstu uopće ne razumije i ne zna za nju, iako se ona već uvukla u gotovo sve sastavnice njihova društvenog života – od odgoja do zakonodavstva. o i to je dio perfidne strategije kulture smrti o kojoj je već bilo riječi.

Možda će netko reći da izmišljam kada kažem da je to “dio strategije”, pa ću kao u zagradama ovdje kratko navesti jedan značajan i indikativan slučaj. Na IV. svjetskom kongresu žena u Pekingu 1995. predvodnice svjetskog feminističkog pokreta, predstavnice WEDO i drugih feminističkih organizacija iz Amerike i Zapadne Europe unijele su u zaključnu rezoluciju kongresa “Gender-perspektivu” kao novu odrednicu za ravnopravnost među spolovima (i sl.). Predstavnice zemalja Trećeg svijeta (kojih je, dakako, bio veliki broj) nisu htjele rezoluciju potpisati tražeći da se riječ “gender” jasno definira, da se kaže što se pod tim misli. Muljalo se na sve moguće načine, ali se to jasno nije htjelo reći. Rasprava je trajala i voditeljice su produžile kongres, znajući da predstavnice iz Trećeg svijeta moraju otputovati (jer su, siromašne kakve jesu, imale povratne kartel). I onda je rezolucija “prošla”. Ta je rezolucija s velikim autoritetom kao zahtjev “svih žena svijeta” postala temelj na kojem UN temelje svoje dokumente za to područje. (To je i bio cilj!!!). Stvari im ne idu baš glatko, ali polako napreduju, jer UN uvjetuju siromašne zemlje da prihvate te dokumente i unesu njihove odredbe/smjernice u svoja zakonodavstva. D. o’ Leary, Amerikanka koja je bila sudionica tog kongresa opširno je to opisala u knjizi “Gender Agenda – Redefining Equality”. Zalagati se za obitelj i obiteljsku perspektivu na tom kongresu značilo je dobiti epitet .fundamentalista” .

No, vratimo se temi. Gender je engleska riječ koja znači “rod”. Riječ je uzeta iz jezične gramatike gdje se imenice prepoznaju kao imenice ovoga ili onoga “roda”. Odatle je ta riječ posuđena/preuzeta i prenesena u područje ljudskog života gdje se njome također označuje “rod”, ali u jednom sasvim novom značenju. U ljudi je naime “rod” određen njihovom seksualnošću. Prirodno su spol i rod međusobno neodjeljivo vezani i u biti su ista stvar. Razlikuju se samo kada se o čovjeku govori u seksualnom kontekstu ili pak u društvenom. To će reći da spol automatski određuje i rod: muškarci su i po spolu i po rodu “muškoga roda”, dok su žene i po spolu i po rodu “ženskoga roda”. Kao takvi su oni, ne po svojoj volji, nego po svojoj prirodi upućeni jedni na druge u svrhu održanja svekolikog ljudskog roda. Dakako da takvo i samo takvo može biti i kršćansko gledanje na čovjeka.

Što hoće Gender pokret?

Razbiti to jedinstvo i stvoriti seksualni kaos. Bila im je potrebna nova riječ da bi i pojmovno razbili to jedinstvo. Gender-ideologija tvrdi naime da spol i rod nemaju ništa zajedničkoga. Spol je biološka kategorija, dok je rod sociološka i kulturološka kategorija, neovisna od one biološke. Čovjek se rađa sa muškim ili ženskim spolnim organima i tu je biološki određen, no to što se on “ovisno o tome” osjeća i doživljava kao muškarac ili žena, to je njemu “nametnut” patrijarhalnom tradicijom. Drugim riječima, čovjek je tu zakinut u svojoj slobodi da bira svoj rod kako sam hoće. Bila je potrebna nova riječ za novi pojam koji će značiti da je čovjekov rod neovisan od njegove spolnosti. Ta je riječ gender. Muški i ženski identitet neće se više određivati po spolu, nego će ljudi sami birati svoj “gender”. Dakako, kad se rod u navedenom smislu odvoji od spola, može svatko biti što hoće. Biološka spolnost nije time nestala, samo je čovjek tako sebi omogućio da bude po rodu (genderu) muškarac makar ima ženske spolne organe, odnosno da bude žena makar ima muške spolne organe, a može birati i da bude nešto treće, ili da u tom smislu ne bude ništa. Čovjek je konačno slobodan da bude što hoće. On se svoje biološke seksualnosti ne može i ne želi odreći, samo s njom radi što hoće. Bira svoje seksualne partnere kako, kada i koliko hoće.

Homoseksualnost (u prijevodu: isto ili jednakospolnost, tj. muško:muško i žensko:žensko) najprije se izjednačuje sa heteroseksualnošću (u prijevodu: raznospolnost, tj. muško:žensko), a onda mu se daje i prednost, jer je heteroseksualnost zapravo teret nametnut iz prošlosti.

LGBT i homofobija

Zato heteroseksualnost treba potisnuti pa se ona u “gender-žargonu” gotovo i ne spominje. Spominju se međutim i vrednuju druge kategorije napredne seksualne orijentacije. To su LEZBIJKE, GAY, BISEKSUALCI i TRANSSEKSUALCI, koji se najčešće navode kraticom LGBT. Ovima se pridodaju još i QUEER. To su oni koji su odlučili ne imati nikakav seksualni identitet.

Ono najmanje što se traži jest da svaka “seksualna orijentacija” mora biti jednako vrednovana i u svemu ravnopravna. LGBT ili gender-orijentacija mora biti prisutna i vrednovana na svim područjima života. Brak više ne smije biti “privilegij” heteroseksualaca, odgoj djece mora biti na gender-liniji. To što homoseksualni brakovi ne mogu imati svoju djecu, mora se nadoknaditi time što ih smiju posvojiti, jer oni na djecu imaju “pravo” kao i drugi.

Tvrdi se da današnjem društvu postoji opasnost da osobe LGBT-orijentacije budu diskriminirane na bilo koji način, što više da one jesu diskriminirane. A to je rezultat homofobije, i to treba spriječiti pod svaku cijenu.

Homofobija je jako dobro smišljena riječ koja automatski izaziva averziju pa joj se mnogi protive samo zato jer je krivo razumiju (s čime se sigurno računalo kad ju se pustilo u opticaj – izvrstan trik!). Ovu složenicu od homo i fobija ljudi razumiju kao averziju prema čovjeku pa je, normalno, osuđuju. Homo naime latinski znači čovjek, a fobija je strah, bijeg od nečega. Međutim ovaj “homo” nije ovdje latinska nego grčka riječ koja se javlja u mnogim složenicama (homeopatija, homologizacija, homogenizacija, homoseksualnost … ), a znači isti ili isto, jednako. Riječ je dakle o onima koji smatraju da istospolne zajednice (tj. gay, lesbo “brakovi” i sl.) nisu dobra stvar. To su “homofobi” i protiv njih se treba boriti, poglavito treba djecu odgajati tako da
ne bi postali homofobi.

Drugim riječima, treba težiti ka homoseksualizaciji ljudskog društva. To se dakako ne kaže javno na taj način, to se samo korak po korak ostvaruje mijenjajući najprije mišljenje/stavove, a onda i praksu.

Print Friendly, PDF & Email