Mahnić i Prvi svjetski rat

dr Franjo Velcic
Priredio: dr. Franjo Velčić

Ove godine Gospodnje 2014., čitav svijet, a posebno Europa i europski narodi, pa tako i mi u Hrvatskoj, obilježavamo raznim skupovima i ma­nifestacijama 100. obljetnicu početka Prvoga svjetskog rata. Taj svjetski ratni sukob nije mimoišao ni naše otoke. Zato je krčki biskup dr. Antun Mahnić već u prvim danima rata, 11. kolovoza 1914. uputio svojim vjernici­ma i svećenstvu očinsku i pastirsku riječ. Evo dijela njegove poslanice koju je, na hrvatskom i talijanskom jeziku, uputio svojim vjernicima:

Čega smo se dugo bojali, napokon se obistinilo: buknuo je svjetski rat, u koji su već sada, izravno ili neizravno, upletene gotovo sve države Europe. U ovom velikom međunarodnom sukobu tješi nas jedino pomisao, da ga nismo skrivili mi, niti smo ga mi željeli; mi se primamo za oružje tek izazvani, na obranu svoje domovine i naših najsve­tijih prava.

Bog, koji je stvorio čovjeka kao druš­tveno biće, početnik je također druš­tvene uredbe, koja se zove država. Pa kao što čovjek ima pravo na obranu i održavanje svoga života, što ga je pri­mio od Boga kao najdragocjeniji dar zemaljski; tako ima i država pravo suz­bijati nepravedne napadaje, bilo nu­tarnjih bilo vanjskih neprijatelja, koji ugrožavaju njezin opstanak. U ovom se stanju nalazimo i mi: prisiljeni smo s oružjem u ruci braniti svoju širu do­movinu, dragu Austriju. I to nas napu­nja pouzdanjem u Pravednost Božju, napunja nas nadom, da će naša sveta stvar i pobijediti.

Međutim rat je ipak, makar se svršio s najsjajnijom pobjedom, jedno od naj­većih zala, što mogu zadesiti čovječan­stvo, a pogotovo opće svjetski rat, koji se počeo eto odigravati pred našim oči­ma. Nema gotovo obitelji, a da nije ot­poslala iz svoga krila na ratište jednoga dva ili više svojih. To su ljudi krepkih mišica, mladih godina i muževnih spo­sobnosti, među njima i očevi obitelji, koji ostavljaju kod kuće nejaku djecu, zaplakane žene, stare i nemoćne rodi­telje. Koliko će njih pustiti svoj život na ratištu; drugi će se opet vratiti kući ranjeni, nesposobni za rad i privredu. Već sama pomisao na to potresa du­šom, a što će tek biti, kad stigne vijest, da je otac izgubio u boju sina, žena su­pruga, djeca svoga hranitelja?

Uz to valja pomisliti, da rat ima u svojoj pratnji obično i druga zla. Među ovima najgora su kuga i glad. Zato po naputku sv. Crkve i molimo u litanija­ma svih Svetih: Od kuge, gada i rata, oslobodi nas, Gospodi. Pa ako se u prošlo doba uz rat obično pojavljivala kuga i glad, s pravom se bojimo, da bi se moglo što takva dogoditi i ovaj put; ta otkako svijet postoji nije još vidio tako ogromnoga rata; do dvadeset je milijuna mladića i krepkih muževa po­zvano pod oružje, da se na ratištu ogle­daju u bijesnom boju na život i smrt.

U toj općoj stravi, u toj nesigurno­sti, gdje ne znamo što će nam donijeti najbliža budućnost, u očekivanju po­tresnih događaja, koji prijete da će svi­jetu preobraziti lice: što nam je činiti? u koga tražiti utjehe i pomoći, braćo kršćani? (…) Sv. Otac hoće, da se u teškim tjeskobama, koje su nas snaš­le, utičemo k Bogu proseći za milost i milosrđe. Ništa se ne događa bez dopu­štenja Božjega. Veliki rat, ovaj sveopći požar sa svojim užasnim posljedicama nije drugo nego kazna za grijehe, koji­ma se vrijeđa veličanstvo Božje. Ovim ratom Bog opet očevidno pokazuje, kako je svet i pravedan, kako je nepo­vrediv njegov zakon, što ga narodi krše tako lakomisleno a često i u očito zlob­noj nakani.

Zato prije svega treba, da pravednu kaznu Božju primimo u duhu skrušenja i pokore. Bacimo se ničice pred Njega, Gospodara života i smrti, ispovijeda­jući: Griješili smo, zlo smo činili! – pa vapimo s prorokom: “Prosti, Gospodi, prosti ljudem svojim!“ Treba da ove žalosne dane, u kojima naša braća kr­vare na ratištu za domovinu, provodi­mo u duhu pokore i molitve. Sv. Pismo veli, da Bog ne odbacuje srca skrušena i ponižena. Tako ćemo i mi za sebe i za braću svoju naći u Boga milosrđe. (…)

Vremena su teška. Tmurno je nebo nad nama. Zemlja se trese pod udarci­ma ruke Svemogućega. Ne znamo, što ćemo doživjeti. No nemojmo klonuti duhom. Nad nama bdije oko Provid­nosti Božje. Stvar naša jest sveta i pra­vedna. Pravda je konačno uvijek pobi­jedila. Pobijedit će i naša stvar. Zato stojmo tvrdo. Pa kako je Mojsije, dok su se sinovi Izraelovi borili s neprijate­ljem, dizao ruke prema nebu, sve dok im nije isprosio pobjedu: tako dižimo i mi neumorno ruke svoje k Bogu mo­leći se za pobjedu našega oružja. Bože sveti, čuvaj nam i blagoslovi našu Au­striju. Bože, poživi nam sijedog vladara našeg Cara i Kralja Franju Josipa!

Tako je 1914. pisao biskup Mahnić. No, četiri godine kasnije, kad se bude radilo o političkim prilikama i prosud­bama, neće tako misliti i govoriti! I ljudi sveta života u svojim političkim i materijalnim prosudbama, mogu krivo prosuđivati i zaključivati. Ali ono što je rekao kao učitelj vjere, ostaje jednako vrijedno i značajno onda kao i danas, a to je: Bog koji je svet i pravedan, čiji je zakon nepovrediv i uvijek u prilog čo­vjeka za njegovo dobro, kad ga narodi krše tako lakomisleno, a često i u očito zlobnoj nakani, vraća se to zlo samom čovjeku. Zato Crkva kao „Majka i Uči­teljica“ svoje djece smije sa svojom da­našnjom djecom, tj. s nama vjernicima usrdno moliti i danas: od kuge, glada i rata, oslobodi nas Gospodi!

Print Friendly, PDF & Email