Nekoliko misli uz proglašenje Miroslava Bulešića blaženim

Poznajem neke mlade ljude, slobodno bih mogla reći, buduće intelektualce.

Iako su mi mnogi od njih kolege, poznanici i/ili prijatelji, oni pripadaju različitim svjetonazorskim krugovima. Naravno, u današnjem demokratskom društvu to je nešto samo po sebi prihvatljivo. Ipak svi oni dijele nekoliko zajedničkih točaka, a to su: ravnopravnost, jednakost, a prije svega sloboda; sloboda koju zdravo za gotovo prihvaća baš svaki od njih. Sloboda govora, sloboda misli, sloboda vjeroispovijesti, sloboda savjesti, sloboda tiska, sloboda od diskriminacije, sloboda opredjeljivanja u političkom, vjerskom, rasnom, seksualnom i bilo kojem drugom obliku pripadnosti. Jednostavno rečeno, sloboda u svemu. Svaki čovjek koji je živio u Hrvatskoj, tj. Jugoslaviji u vrijeme komunizma, mogao bi lako zaključiti kako moja ili današnja generacija mladih ljudi ima puno bolju početnu poziciju u napredovanju, puno jednostavnije ili bar manje opterećeno živi s obzirom na okolnosti u kojima su živjeli oni. Znate onu poznatu: „U moje vrijeme…“

Međutim, ovo je moje, naše, novo vrijeme, nova stvarnost.
Danas nema otvorene ili moguće bojazni da će zbog neke izgovorene misli netko izgubiti glavu, niti će završiti na Golom otoku ako djeluje protivno glavnoj političkoj opciji. Jasno, ipak živimo u pluralističkom društvu, no jedna je stvar ista. Gotovo identična. U razgovorima sa spomenutim raznolikim društvom, zastupajući vlastite stavove, uvijek ćete izazvati negodovanje. Da problem ostaje na tome, ne bi bio vrijedan spomena. Ipak on leži u nečem puno složenijem, dubljem. Naime, Crkvi se pripisuje nedovoljna aktualnost, zaostalost i zastarjelost u stavovima, i to od strane onih koji uopće nemaju veze s Crkvom niti ih zanima članstvo u njoj, a k tome nisu ni upućeni u njezin temeljni nauk, ali se smatraju kompetentnima komentirati i kritizirati svaki njezin potez. Oni pak koji su donekle upućeni, pod izlikom da su išli na vjeronauk, jer su ih roditelji primorali, baratat će vješto određenom teološkom terminologijom kako bi zvučali sofisticirano, ali će istovremeno njihov diskurs biti na razini „Trla baba lan, da joj prođe dan“, koju će površan slušatelj vrlo lako usvojiti i pritom smatrati da sluša vrlo obrazovanoga i mudrog crkvenog analitičara. U svemu tome najgore prolaze oni koji bi i imali štogod pametnoga za reći, no najveću pogrješku rade kada skromno i iskreno započnu razgovor rečenicom: „Ja kao katolik smatram…“. Tada teško uspijevaju dovršiti rečenicu, jer „stručnom“ slušateljstvu upravo time govore da im je ispran mozak, pa se više nema o čemu raspravljati osim što će uslijediti dobronamjerni savjeti o odmicanju od katoličkog nauka, kojim crkvenjaci potpuno guše svaki pokušaj kritičkog razmišljanja.

U toj silnoj slobodi, čini se da katolik i nema neku slobodu u izražavanju svojih misli.
Ta je sloboda samo deklarativna, ali malo je onih koji ju poštuju i uvažavaju. Nekad je u društvu bolje i „zahvalnije“ svoje stajalište prešutiti, vodeći se onom rečenicom: „Ne bacajte biserje pred svinje…“, a onda se čovjek ulovi u mislima kako je srozao svoje sugovornike na razinu životinje, koja je doduše inteligentna, ali ipak životinja te ih stavlja u kategoriju nedostojnih slušača pa naivno ponovno objašnjava svoje stavove i zastupa crkveni nauk, ne bi li se tako iskupio za grješne misli. Unatoč tome, sugovornik ne odustaje od svoga totalitarnog razmišljanja, jer ne dopušta različito mišljenje te osim nametanja svoga stava, „stručno“ preuzetog s internetskih blogova i ponekog novinskog članka upitne znanstvenosti i kvalitete, smatra vas nedostojnim primitivnim sugovornikom samo zato što zastupate stavove „lopovske i pedofilske institucije“.

Dakako, ne mora se ni spominjati da su poneke informacije o Crkvi pokupili iz jeftinih bestselerskih romana Dana Browna. I o kojoj slobodi govora i misli u ovakvim slobodoumnim, otvorenim, liberalnim i demokratskim vremenima govorimo?! Zar sloboda govora jedne osobe smije zakidati slobodu govora neistomišljenika?! Ne vraća li ovo pitanje na 1947., kada je jedan čovjek izgubio život jer je potpuno u slobodi govora propovijedao Istinu? Don Miro mogao je šutjeti ili bar paziti što govori, mogao je pobjeći u inozemstvo i nastaviti školovanje te doživjeti lijepu i mirnu starost… Mogao je, ali je zato danas, uz kardinala Stepinca, najveći poticaj da odlučno i čvrsto držimo svoje stavove, da se ne kolebamo, da se ne bojimo, da u Bogu tražimo svoj bedem i svoju zaštitu, da nam argumenti budu čvrsti kao stijena stara 2000 godina, čak i onda kada nam se čini da plovimo u polupanoj lađi koja pušta na sve strane.

Loredana Fabijanić

Print Friendly, PDF & Email