Razgovor sa fra Vlatkom Badurinom, zlatomisnikom

Uživljavanje u svijet drugoga

Zlatomisniče, prije pedeset godina postali ste svećenik. Recite nam najprije nešto o onom vremenu kad ste se odlučivali za taj poziv i motivima koji su vas vodili prema svećeništvu.

Za svećeništvo sam se odlučio pedesetih godina prošloga stoljeća. To su bili počeci komunističke vladavine, komunističkog totalitarizma. U društvu se je osjećala veli­ka napetost i podijeljenost između ustaša i partizana. Živjeli smo u atmosferi straha i neizvjesnosti. Među narodom se je potiho razgovaralo o pogubljenima i nestalima.

Sretne okolnosti za mene su bile što su u to doba na Lunu bila česta redovnička zvanja. Pojavljivanje redovnica, fratara i sjemeništaraca kroz ljeto za mene je bilo veliko osvježenje. Fratri, sestre redovnice i sjemeništarci donosili su sa sobom dašak drugačijeg raspoloženja. Kontaktirali su, razgovarali s ljudima, šalili se. Pripovijedali su o događajima po svijetu. Škola mi nije predstavljala problem. Sve me je to privlačilo, roditelji su mi bili velika podrška. Rezultat svega bio je odlazak u Zagreb, na Ksaver trećoredcima.

Sjećate li se neke zanimljive zgode iz onoga vremena?

Zanimljivi su mi bili ljetni praznici. Kući sam dolazio samo preko ljeta. Školovanje u Zagrebu stvorilo je udaljenost prema mojim bivšim suučenicima. Primijetio sam njihovu prednost, bili su puno spretniji u obavljanju praktičnih kućnih i gospodarskih poslova. Postajali su spretni ribari i poljodjelci. Praktični rad nikada nije bio moja jača strana. Taj manjak me je tjerao da nastavim započetim putem. Dok su oni isticali svoje spretnosti, ja sam ih nastojao upoznavati s nekim zanimljivostima iz svoga života. Mene i njih je zanimao sport, poznavao sam relativno dobro nogometne informacije i informacije iz drugih vrsta sportova, organizirao sam igranje nogometa, igrali smo šah, onda je bio popularan stolni tenis. Sve su to pratili i zabrinuto promatrali uzorni vjernici. Sve te moje aktivnosti bile su im pomalo čudne, nisu im mirisale na dobro. Meni nisu ništa govorili. Svoja zapažanja iznijeli su materi. Ona im je jednostavno odgovorila:“Sve to o čem govorite nisam ga ja naučila nego fratri!“ Govorkanja su prestala, a ja sam bio ponosan na mater i njezino povjerenje u mene. To njezino povjerenje pratilo me je kroz cijeli život.

Kako je izgledala vaša mlada misa?

Mlada misa je bila u skladu sa stilom i običajima onoga vremena. Ono vrijeme je odisalo nečim svježim, čovječjim, nadahnutim, duhovnim. Na političkoj sceni bili su prisutni J.F.Kennedy, N. Hruščov i papa Ivan XXIII. Vođe, prema mojem doživljaju, koje su zračile optimizmom i odvažnošću. U Crkvi se je odvijao Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.) koji je bio velik iskorak prema naprijed. Kao studenti osjećali smo silan zanos, oduševljenje jer se događa nešto novo, nepoznato, a za mlade ljude su ovakve perspektive jako važne. Osjećalo se kod biskupa i svećenika neka vrsta nadahnuća i pouzdanja, ali je istodobno bila prisutna i određena doza bojazni, nepovjerenja, nesigurnosti. Nekim svećenicima koncil je uzdrmao tlo pod nogama.

Doživljavao sam u vrijeme mlade mise da je pod utjecajem Koncila svijet bio osjetljiv za nutarnje vrijednosti, za duhovnu stranu čovjeka za razliku od danas gdje više do izražaja dolazi izvanjska pojavnost, tehnika, a duh je u pozadini. Mlada misa bila je duhovni doživljaj, događaj a ne kako bismo danas rekli event, neka vrsta bučne priredbe, show.

Pošli ste na prvu službu. Kako je onda bilo?

Nakon mlade mise dobio sam službu kapelana u Preku, na otoku Ugljanu. Tamo je samostan Školjić i župa. Meni su dodijelili vjeronauk za osnovnu i srednju školu. To mi je bio glavni posao. Drugi su više bili zauzeti građevinskim radovima. Početak je bio nesiguran i stalno sam sebe i Boga uznemirivao pitanjem, pogotovo nedjeljom, kada bih trebao nastupiti pred punom crkvom, zašto baš ja moram tumačiti Evanđelje kada oko sebe vidim sposobnijih i spretnijih navjestitelja. Trajno ću se sjećati spremanja propovijedi i vjeronauka. Počeo sam listanjem udžbenika i bilješki s predavanja dok konačno nisam došao do uvida da nema nikakve pomoći za propovijedi i vjeronauk, dok ne pronađem u ponuđenim tekstovima riječ, osobu, sliku koja je kadra oduševiti me i ponijeti. Udžbenici i naučeno dolazilo je na drugi način do izražaja. Zahvaljujući župniku i samostanskom poglavaru dobro sam se snalazio. Od njih sam naučio što znači predati se poslu i stjecao sam umijeće svladavanja teških situacija pomoću razgovora. Na licu mjesta sam učio što znači živjeti s razlikama i napetostima.

Gdje ste sve službovali?

Iz Preka sam premješten za kapelana na njemačku župu u blizini Stuttgarta. Usavršavao sam jezik i upoznavao njemački sustav rada. To je bilo dragocjeno iskustvo. Svakom mladom svećeniku preporučio bih da pronađe načina kako bi nekoliko godina mogao provesti u inozemstvu baveći se ozbiljnim poslom. Poglavari su me zatim poslali na studij pedagogije i psihologije, a poslije sam specijalizirao još terapiju razgovorom, konzultaciju. Ovaj studij je velikim dijelom oblikovao moje stavove, gledanje na svijet i događanja iako sam stalno pratio dogmatsku teologiju. Iza studija sam bio magistar bogoslova, samostanski i provincijski poglavar, predavač na Katehetskom institutu KBF-a. To je raspon mojih službi. Svaka služba za mene je značila novi početak i donosila određene promjene. Te promjene su me tjerale stalno naprijed i držale me dinamičnim. Promjene i inovacije u poslu su nužno potrebne, čuvaju nas od rutine i podržavaju nas u stvaralačkom nemiru.

Print Friendly, PDF & Email