Razgovor sa vlč. Tomislavom Debelićem, zlatomisnikom

Budućnost pripada onima koji vole život, koji vole djecu…

Zlatomisniče, prije pedeset godi­na postali ste svećenik. Recite nam najprije nešto o onom vremenu kad ste se odlučivali za taj poziv i motivima koji su vas vodili prema svećeništvu.
Potječem iz obitelji u kojoj se rodilo sedmero djece. Sjećam se djeda s moli­tvenikom u ruci. Pomogao mi je u učenju dok se još na pločicu pisalo. U obitelji­ma se molilo krunicu, nedjeljom se išlo u crkvu. Rado sam služio kod oltara. Iz takvog sam ozračja krenuo u sjemenište. Dva razreda sedmoljetke završio sam u Rabu idući pješke, kajićem ili brodićem. Često smo mokri stizali u školu. Župni­ku sam iz grada nosio hostije. Sjećam se ratnih godina kada je djed spašavao ćaću kod Nijemaca. Morali smo seliti u dru­gi kraj sela blizu Sv. Damjana. Pamtim kako se šaputalo da župnika treba uto­piti. Sjećam se usijanih glava „AFŽ“-a i skojevaca. Ćaću su špijunirali i vršili na njega pritisak. Ostao je čvrst uz Boga i crkvu. Često je ponavljao: „Dica, Bog će pomoć!“ Pamtim vlč. Viktora Pičuljana. Držao nam je vjeronauk i zagonetno je umro veoma mlad. Lijevo i desno od cr­kve u Barbatu je bilo samo trsje. Proce­sija „s križi“ se održavala usprkos svim poteškoćama i malom odazivu ljudi.

Sigurno ima i zanimljivih zgode iz onoga vremena?
U završnom razredu gimnazije pozvan sam u vojsku. U dva tjedna položio sam razred i maturu. U vojsci su mi nudili školovanje u zamjenu za napuštanje sje­meništa. Bilo je prijetnje: „Znaš, mi mo­žemo i drugačije!“ Vrativši se sa odslu­ženja vojnog roka započeo sam studij na Visokoj bogoslovnoj školi u Pazinu. Zva­nje je sazrijevalo uz pomoć duhovnika.

Kako je izgledala vaša mlada misa?
Poslije stjecanje diplome i ređenja sla­vio sam Mladu misu u rodnom Barbatu na blagdan Gospe Karmelske, 16. srpnja 1964. Bilo je lijepo i radosno slavlje u cr­kvi i u obitelji. Župnik pop Božo Matejčić uvježbao je djecu, a mnogo je ljudi rado­sno sudjelovalo. Propovijedao je o. Pero Bulat. Pobožne su žene molile za duhov­na zvanja, zato je u Barbatu u proteklom stoljeću bilo sedam duhovnih zvanja. Sveta se misa slavila na staroslavenskom jeziku, uz pučko pjevanje.

Pošli ste na prvu službu. Kako je onda bilo?
Prvu sam službu započeo u Nerezi­nama u zajedništvu sa don Mihovilom Prendivojem. Brinuli smo za Osor i Sv. Jakov. Fratri su držali samostan i crkvu. U tijeku je bio 2. vatikanski sabor kad je u liturgiju uveden živi jezik. Sjećam se kako je jedan Nerezinac primijetio: „Dugo smo čekali!“ Naime, u vrijeme talijanske oku­pacije na ovom je području hrvatski jezik bio gušen. U to je vrijeme bilo protjerano 27 svećenika glagoljaša. Ne zaboravimo da su na ovom području u poratnom vre­menu narodu služili franjevci Provincije sv. Jeronima iz Zadra. Ljudi ih se rado sjećaju i spominju.

Gdje ste sve službovali?
U proljeće 1965. godine premješten sam u Veli Lošinj, gdje sam ostao deset godina. Djelovao sam zajedno s don Bog­danom (Diodatom) Kosovićem, starijim župnikom. Primio me u svoju kuću. Kad se uredio crkveni prostor u kojem su prije boravili trećoreci, nastanio sam se tamo. Poslije Prvoga svjetskog rata fašistički je režim protjerao fratre glagoljaše iz ove kuće i pobacao im knjige. I danas kuća služi za župni stan.

U Domu umirovljenika radile su č. sestre milosrdnice. Sve se radilo ručno. U mjestu je bila bolnica za bolesnike s dišnim teškoćama i psorijazom, s mno­go pacijenata. Uz brigu za starije, djecu i mlade, u mjestu je trebalo voditi skrb za više crkava. Crkva je nedjeljom bila puna. U ljetnim mjesecima u župnoj kući nalazili su smještaj grupe srednjoškolaca i studenata iz Zagreba sa svojim sveće­nikom. Znalo je biti oko 30 osoba. Bilo je pjesme, igre, predavanja i duhovnih sadržaja sa sv. Misom. Čuvarima komu­nističkog jednoumlja smetalo je ono što se zbiva u kući, a glavni im je krivac bio sam župnik. Tada je živnuo rad Carita­sa, a u kući je bilo mjesta i za Caritasovu djecu iz Oborova. Upriličen je raznovrsni program s djecom: izleti, prikazivanje fil­mova i koncerti. Stari župnik don Bogdan Kosović umro je 1968. godine, a sljedeće je godine preminuo župnik na Iloviku don Mirko Kordić. Morao sam preuzeti brigu i za Ilovik. Kroz neko vrijeme su boravili sa mnom i vlč. Anton Zazinović te vlč. Dinko Deželić. U jesen 1975. godi­ne postao sam župnik u Mundanijama i kapelan u Rabu i ostao sam na toj služ­bi samo dvije godine. Sljedeće desetljeće proveo sam u službi kapelana u Puntu i Staroj Baški, te župnika u Korniću. Puno sam naučio od popa Mika Radića. Bili su tamo pop Pere Žic, pop Alojzije Ragužin i uvijek uslužne č. sestre karmelićanke. Privremeno sam šest mjeseci upravljao župom Novalja, gdje je bio kapelan An­ton Bozanić, te umirovljenici pop Pave Badurina i pop Josip Kunkera. Župnika u Puntu zamijenio je vlč. Dinko Justi­nić, pa sam neko vrijeme proveo s njime. Godine 1987. došao sam u Mali Lošinj, gdje sam uz kapelanski službu, preuzeo i brigu za župe Ilovik i Unije. Uslijedila je dugogodišnja plovidba (i let na Unije) do ovih malih i dragih zajednica. Do 2008. godine u Malom Lošinju su se mijenjali župnici: don Valter Župan, pop Ive Ju­rasić, vlč. Anton Valković /privremeni upravitelj/ i vlč. Anton Bozanić i osam kapelana. Kroz to sam vrijeme pola godi­ne zamjenjivao župnika Petra Kordića u Supetarskoj Dragi. Bilo je to vrijeme uru­šavanja komunističkog jednoumlja i na­stanka Republike Hrvatske. Lošinj je bio pun prognanika i izbjeglica iz ratnih pod­ručja. Zaživio je rad Caritasa, vjeronauk za novodošle, katekumenat, a istodobno svećeničko zajedništvo, suradnja, poma­ganje i druženje u različitostima osoba.

Biste li mogli izdvojiti najteže i najljepše momente iz vašeg 50-go­dišnjeg svećeničkog djelovanja?
Drago mi je sjetiti se dobrih ljudi i vjer­nika u župama gdje sam boravio i služio: Nerezine, Osor, Sv. Jakov, Mali Lošinj, Veli Lošinj, Ilovik, Unije, Mundanije, Rab, Supetarska Draga, Punat, Novalja, Kornić, Stara Baška i sada Susak. Prem­da je bilo teško ploviti po nepovoljnom vremenu, radosno sam išao na Ilovik 27 i Unije 21 godinu. Ljudi su čeznuli da im svećenik dođe. Netko na Unijama reče: „Jedino nam pop redovito dolazi!“ Bilo je poteškoća, ali pozitivna iskustva i doživ­ljaji su jači. Ipak, čini mi se da sam naj­ispunjeniji svećenički život proveo u Ve­lom Lošinju u lijepim slavljima u župnoj crkvi, u susretima s ljudima, s djecom i mladima, časnim sestrama i domarima, u ljeti s mladima iz Zagreba i drugih mje­sta, te s Caritasovom djecom i ostalima. Osjećao se dah hrvatskog proljeća.

Pokušajte usporediti svećenički život prije pedeset godina i danas. U čemu su razlike?
Poslije Drugoga svjetskog rata nastalo je teško vrijeme za sve; posebice za Cr­kvu. Strah, mržnja, špijunaža, kontrole, potajna krštenja i vjenčanja, život bez vjerskog tiska, neke su od oznaka toga vremena. Komunisti su imali prednost, a vjernici su postali ljudi drugoga reda. Dugo je to trajalo, a posljedice osjećamo. Crkva je bila uz narod. Ljudi su svećenike voljeli i, koliko su mogli, pomagali. Tu­rizam se počeo razvijati.. Plodna polja i vinograde preplaviše lijepe kuće. Uslijed ugostiteljske užurbanosti ljeti je vjerski život olabavio. Nastao je novi izazov za Crkvu. Traži se jaka duhovnost svećeni­ka, a istodobno blizina s ljudima.

U minulom vremenu sva su naša otoč­ka mjesta promijenila svoje lice. Svijet se brzo mijenja. Za Crkvu je to poziv za od­govorniji vjerski život, posebice obitelji. Primjer nam pružaju naši hrvatski sveci svih kategorija; od biskupa, svećenika i redovnika do laika. Imamo divne primje­re svjedoka vjere kao i one koji su umrli na glasu svetosti.

Što biste, ovom prigodom, poru­čili vjernicima svoje rodne župe i župama gdje ste službovali?
Pruža mi se prilika pozdraviti svoje Barbaćane i sve na Rabu, posebno vjerni­ke u Mundanijama, Supetarskoj Dragi, u Gradu i Novalji. Do nedavno je otok Rab prirodno rastao. Kako je sada? Buduć­nost pripada onima koji vole život, koji vole djecu. Pozdravljam vjernike u Pun­tu, Korniću i staroj Baški. Najviše sam vremena proveo na lošinjskom području: Osor, Nerezine, Sveti Jakov, Veli Lošinj, a naročito po malim otocima: Iloviku, Unijama, Susku i Srakanama. Sve nosim u svom srcu i prikazujem na oltaru. Hvala na suradnji i pomoći. Molim za oprošte­nje ako sam koga povrijedio.

Imate li još nešto reći?
Vratimo molitvu u obitelj, poštujmo nedjelju i blagdane, primajmo sv. Sa­kramente, slušajmo Majku Crkvu! Krist neka nam bude u središtu života! Ne pro­dajmo zemlju!

Razgovarao: A. Bozanić

 

Print Friendly, PDF & Email