Toma Čelanski, učenik i prvi službeni životopisac sv. Franje Asiškoga, piše da je svetac, već u bolesnom stanju pri kraju života, govorio: „Započnimo, braćo, služiti Gospodinu Bogu jer do sada jedva da smo malo ili ništa napredovali“. I nastavlja životopisac: „Smatrajući da do tada nije dopro dokle je trebalo, neumorno je ustrajao u novoj svetoj odluci“ (Vita prima, 103). Nova godina je novi početak. Kako se postaviti prema toj novosti? Mnogi će reći, posebice oni životom iskusniji, da nema tu ništa novoga, sve je još jedno ponavljanje već viđenoga. Samo naivni mogu nešto očekivati, ta i sam bogoslužni godišnji ciklus je ponavljanje po tko zna koji puta. Oni već unaprijed osjećaju umor od ponavljanja. Ljudi pak drugačijeg shvaćanja će uzvratiti: nova godina je dragocjeni dar, prilika u kojoj „Bog daje nove mogućnosti, pokazuje nove putove, ulijeva u tebe novu čežnju. Vrlo je lijep i jak osjećaj da ništa u životu ne treba biti stereotipno ponavljanje starih navika i kalupa. Tvoj život može biti obnovljen i neprestano se obnavlja“ (W. Stinissen, Ovo je dan što ga učini Gospodin, 8).
Izblijedio mi je već sadržaj filozofskog eseja glasovitog Sorena Kierkegaarda kojega sam čitao u mladosti, ali riječ je bila o razlici i profiliranju estetskog i etičkog tipa čovjeka. Bitna razlika među njima je ta što estetski čovjek traži uvijek promjene, uzbuđenja, novosti… inače mu je život prazan i besmislen, a etički čovjek prihvaća ponavljanje i tako se ukorjenjuje u postojanje, u stvarnost – nije leptir koji leti od cvijeta do cvijeta – i u ponavljaju otkriva sve više važne novosti: jasniji smisao života, vjernost i kontinuitet u bitnim vrednotama, dubinu i ljepotu življenja „ovdje i sada“. Dovoljan mu je vlastiti mikrokozmos: zvanje, obitelj, zavičaj, prijateljski odnosi, darovana otkrića života. Naš veliki pjesnik-klasik Danijel Dragojević u svom eseju Pohvala neputovanju na sličnoj je crti razmišljanja: „Neprestano mijenjajući mjesta i ljubavi, jesmo li išta upoznali, jesmo li ičemu bili bliski? Nismo li na taj način izgubili svaku potrebu za intimitetom sa sobom i svim što nas okružuje?“ (O Veronici, Belzebulu i kucanju na neizvjesna vrata, 65).
Naš Papa sv. Ivan Pavao II. podsjeća nas na staru istinu: „Kršćanin zna da s Bogom uvijek može početi iznova“. A kako? Pa znanim putovima: uvijek novim zapažanjem i usvajanjem Njegovih stavova, traženjem i usaglašavanjem s Njegovom voljom, povjerenjem u Providnost koja nas vodi, uzbudljivim blizinama žive Prisutnosti na mnoge darovane načine… Tako se otvaraju oči vjere, oči srca koje nas osposobljavaju da na sebi i oko sebe otkrivamo čudesa Božja, uvijek nova, koja još nismo doživjeli i koja nas oduševljavaju. Kakav program nudi Božja mudrost na početku ove godine? Program nije nov našim ušima, on se iz godine u godinu ponavlja u bogoslužju ali očito se dovoljno ne usvaja i ne živi jer estetski čovjek u nama ostaje na površnim senzacijama i zaboravlja ono što čuje i prije nego je čuo. Sjetimo se nekih poruka Blagdana Svete Bogorodice Marije.
Stav blagoslivljanja
„Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva…“ (Br 6,22-27). Sam Bog je naučio Mojsija riječi blagoslova i Židovi do danas izgovaraju tu drevnu molitvu svake subote. Ali to nije samo još jedna molitva nego stožerni motiv Objave, jedan od ključeva za razumijevanje povijesti spasenja koja je neprekinuti blagoslov do onog konačnog koji je s neba sišao – Isusa Krista kime smo zauvijek blagoslovljeni. Značenje riječi blago-sloviti je u svim jezicima Sv. Pisma (hebrejski, grčki, latinski) isto: blago, ljubazno, pitomo, trijezno i istinito, pozitivno… sloviti tj. govoriti, željeti, zazivati… Imamo svi vlastita iskustva s riječima: ranjavaju, ponekad duboko, ali i liječe; podižu i hrabre, ali i obaraju, ruše; učvršćuju osobno dostojanstvo i vrijednost, ali i stvaraju komplekse krivnje i manje (ili više) vrijednosti, ogorčenje, mržnju… Govor pak javnosti (mediji) sadrži premalo blagoslivljanja (uglavnom u vjerskim glasilima), a previše ocrnjivanja, podmetanja, ponižavanja, kaljanja dobrog glasa, klevetanja… Zamislite sada kakav bi to bio svijet, društvo, međuljudski odnosi kada bi se svjesno ostvarivao ponuđeni program. A tko nam priječi da ga ostvarujemo, prema preporuci sv. Pavla Efežanima: „Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima“ (4,29). Ali valja početi od izvora riječi, a to je srce jer „iz puna srca usta govore“.
Samosvijest djece Božje
Sveti Pavao nas podsjeća (Gal 4, 4-7): „odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče Abba! Oče! Tako više nisi rob nego sin.“ ili naravno kći. Ovo je objavljena činjenica koja ne ovisi o našim osjećajima i raspoloženjima, već je trajni i besplatni dar. Poruka je da tu istinu nastojimo posvojiti jer to je definicija, opis nas samih u Božjim očima i srcu. Ukoliko ju prihvatimo, ispunjat ćemo se zahvalnošću, radošću, zdravom samosvojnošću i ponosom. Jer mi nismo nitko i ništa ili zadnja rupa na svirali (kako nam se život nekad podruguje) – mi smo članovi Božje obitelji, prinčevi i princeze, čak ako smo i u dronjcima. Ma štogod s nama bilo, Otac ne povlači svoga dara – Njegovi smo! Od nikoga i nikad On ne diže ruke. Zamislimo svijet s kršćanima takve radosne samosvijesti nasuprot svijetu koji nas okružuje prepunom depresivnosti (najčešća dijagnoza), beznađa, mazohističkog mučenja samih sebe. „Radost je gigantska tajna kršćanstva“ – govorio je Chesterton. Tko priječi da ju otkrivamo „sa strpljivošću živeći dostojno poziva kojim ste pozvani“ (Ef 4,1)?
Putovi traženja Boga
Tražiti Boga, otkrivati ga kao što moreplovci i pustolovi otkrivaju nove zemlje i kontinente, poziv je vjernika čitav život. Jer Bog je neiscrpiv, a „u Njemu doista živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,29). Trebalo bi imati ambicija da se i za naš naraštaj može reći: „Takav je naraštaj onih koji traže lice Tvoje, Gospodine“ (Ps 24,6). Evanđelist Luka (2,16-21) niže uz pastire, koji su dobili obavijest odozgo da se u Betlehemu rodio Spasitelj, same glagole koji po sebi znače akciju: pohitješe, pronađoše, pogledaše, ispripovjediše, vratiše se hvaleći i slaveći Boga… Tu je „zacrtan dinamičan put vjere“ (o. Bonaventura Duda). Kakva je tu poruka? Ne valja odgađati poticaje „odozgo“ i prilike za upoznavanje Boga. „Duh ne voli lijena odgađanja“, veli sv. Ambrozije. Mariju, naprotiv Luka opisuje, ne prvi puta, u stavu pohranjivanja događaja i prebiranja u srcu. Zato je nazvana „memorijom Crkve“ i arhivom Duha Svetoga.
Stati, promisliti, pohraniti, pamtiti, vraćati se Riječi Božjoj, „preživati ju“, kako su se izražavali pustinjaci prvih stoljeća. Put vjere sadrži i aktivni i meditativni aspekt. Ako jedan od njih manjka, nastaje neravnoteža duha i zastranjivanje. Jednostavni, znatiželjni pastiri i tankoćutna majka Marija pouzdani su putokazi i vodiči za otkrivanje Boga u novoj godini.
„Žalosno je da tako često moramo nanovo početi. Utješno je što tako često smijemo nanovo početi“ (Virgil Redlich, OSB). Izabirem ovo drugo jer i pisanje za Kvarnerski vez je za mene neplanirani novi početak. Prihvatio sam urednikovu ponudu da pokušam. To je svakako čast, i povlastica, ali i odgovornost i rizik. No rečeno je : s Bogom se uvijek može početi iznova. Pa „započnimo braćo…“
