Susret sa vlč. Franjom Vitezićem

Samozatajni graditelj i svećenik

Svećenik Franjo Vitezić rođen je 3. studenog 1937. u Vrbniku, na otoku Krku. Kada je navršio dvije godine i dva mjeseca umrla mu je majka. Otac, tada star 34 godine, ostao je sam s petero djece. Nedugo zatim umrla je i najmlađa sestra, a oni su govorili kako su dobili još jednog an­đela. Počeo je i II. svjetski rat i nije bilo lako, a ipak je otac uz – komin – znao i zapjevati sa svojom djecom. Najstarija sestra Lucija preuzela je brigu o njemu, sve do današnjih dana, i doista se dobro slažu – ona zapovije­da, a on sluša. Osnovnu školu je pohađao u rodnom Vrbniku, a onda krenuo u Pazin u klasičnu gimnaziju. Nakon završetka 1958. godine do 1960. je morao poći u tadašnju vojsku. „Te dvije godine sam propješačio jer su me pokušavali preodgojiti, kako bi odu­stao od namjere da postanem svećenik. No, to me samo učvrstilo u mojoj želji!“- kaže naš zlatomisnik u izlaganju svoga životopi­sa.

Od 1960. do 1964. pohađao je Visoku teološku školu u Pazinu. Nakon završetka zaređen je za svećenika i to 28. 6. l964. u crkvi sv. Vida u Rijeci. Zajedno sa njegovim prijateljima i kolegama Ivanom Buićem, Matejom Polonijem i Tomislavom Debeli­ćem zaredio ih je polaganjem ruku biskup Viktor Burić.

Svećenik – tješitelj žalosnih, odgojitelj savjesti, liječnik duša, savjetnik neodlučnih, prijatelj siromašnih…

Što reći za jednoga svećenika: on je bio i ostaje tajna, teško je opisati lik svećenika. Svećenik je kompleksno biće: on je čovjek, katkada siromašan čovjek, ali je i drugi Krist po nadnaravnim moćima koje su mu dodi­jeljene. Tko, osim Boga, jedinoga poznaje pravi život jednoga svećenika? Tko može za­misliti njegove boli i njegove muke, njegove unutarnje borbe i njegove nevolje, njegove žrtve i njegova odricanja? Oni su često nepo­znati heroji koji usred svakakvih poteškoća promiču Božji naum: evangelizirati svijet i učiniti ljude humanijima, to jest kršćanima.

Tako je ondašnji mladomisnik Franjo krenuo na svoju prvu dužnost, službu ka­pelana u Novalju. “Stanovao sam kod mi­sionara Borisa Daba kao deseti član u kući. Bilo mi je lijepo i osjećao sam se kao u svojoj obitelji.“- govorio je naš nasmijani sugovor­nik. Nakon te službe po odluci oca biskupa odlazi 1967. g. za kapelana u Punat, a 1969. g pripadnu mu i Stara Baška i Kornić. Već je tada počeo pokazivati svoju karitativnu od­liku primivši u župnu kuću u Korniću 1971. g. obitelj Kotek sa svojom djecom i djecom iz zagrebačkog Caritasa pod vodstvom gos­pođe Jelene Brajše. Obitelj nije imala mno­go, malo krumpira i “štogod nečega“ što su donijeli sa sobom. To je velika odlika jednog svećenika: da je tješitelj žalosnih, odgojitelj savjesti, ravnatelj duha, liječnik i umjetnik duša, savjetnik neodlučnih, prijatelj siro­mašnih… Uzet je od svijeta, živi u svijetu, ali ne pripada svijetu. Siromašan je, ali može ispuniti svakog čovjeka najdragocjenijim bo­gatstvima: onima Božjim.

Do godine 1975. bude „posuđen“ u Ogulin kao drugi kapelan. Bio je zadužen za vjero­nauk i za pastoral, a uključena su bila i mje­sta Oštarije i Trošmanija. Ondašnji župnik Juraj Petrović dao mu je odriješene ruke u njegovoj kreativnosti, te su uveli hodočašće bolesnika u prvoj nedjelji iza Velike Gospe u svetište u Oštarijama, koje se zadržalo do današnjih dana. Vjeronauk je pohađalo 600 djece i u tim vremenima je služio mladim ljudima do te mjere da je zaboravljao i žrtvo­vao samoga sebe, jer u njihovim najvažnijim trenutcima života, njihovoj mladosti, bili oni radosni ili tužni, bio je uz njih i učio ih da cilj nije zemlja, nego nebo.

Njegova služba je prihvaća­ti s radošću život koji se rađa i blagoslivljati smrt koja dolazi

Nakon povratka na svoj otok Krk postaje župnikom u Dobrinju i tu ostaje 10 godina. Pokreće Samostan sestara Srca Isusova i Marijina koje kasnije osnivaju starački dom. 1978. g. ugošćuje misionare Antona Benvina i fra Alfonsa Orlića koji organiziraju misije ili danas duhovnu obnovu. Osim kateheza, po­sjećivali su bolesnike i nemoćne u Dobrinju i Sužanju, u suradnji s kapelanom Josipom Kosićem. Misije su trajale osam dana, a svi su bili pod „kontrolom“ sestre Lucije, u žu­pnoj kući, njih petorica, pa se spavalo i na madracu u kuhinji, ali svi su bili zadovoljni. I zadnji dan na „akademiju“ je stigao i sam biskup Josip Pavlišić s punim autobusom časnih sestara kako bi uveličali taj misionar­ski pohod u Dobrinju. No tu mu se dogodila nezgoda, slomio je nogu, što mu je ostavilo posljedice sve do danas. Ali on se i dalje smi­ješi, makar se život njemu ne smiješi. Njego­va služba je prihvaćati s radošću život koji se rađa i blagoslivljati smrt koja dolazi. Posve­ćuje bračnu ljubav. Kada slavi euharistiju, iznad je drugih za samo koju stepenicu, ali dotiče nebo. Kada ispovijeda, zatvoren je u mraku ispovjedaonice, ali koliko svjetla do­nosi kada kaže: „Ja te odrješujem!“

Odlukom oca biskupa odlazi 1985. g. u Lopar na otoku Rabu gdje ostaje do 1990. g. Tu je idejni začetnik izgradnje, te učinjenog tlocrta za vanjski oltar kod svetišta Majke Božje – ili kako svi kažu – Gospoje. Organizi­ra posjet biskupa iz Zambije, gdje su bili naši misionari Kordić i Dabo, te s njim predvodi euharistiju za Malu Gospu, kada je gotovo ci­jeli otok na toj svečanosti u Loparu. Nakon Lopara odlazi u grad Rab za provikara, no zbog zdravstvenih poteškoća odlazi u Poljice na otoku Krku gdje ostaje godinu dana.

Opet biva „posuđen“ u Lovran u vrijeme kada je bilo dosta izbjeglica i sama bolnica bila puna ranjenika. Velečasni Frane je kao svećenik morao ovdje potvrditi svoj nauk, svoju poruku, više životom nego riječima. Jer je ostavio svoju obitelj, ali pripada svim obiteljima; tješitelj je bio u njihovim nevo­ljama, savjetnik, otkrivali su mu svoje naj­dublje tajne i izlijevali suze… Organizirao je ekipu Caritasa koja se brinula za sve dobive­ne donacije, a najviše ih je bilo iz Italije, Fiu­me Veneto… i raspoređivala ih potrebnima. On sam brinuo je za sve ranjenike, svakome pristupivši, koji su pristizali u bolnicu.

U župu sv. Stjepana u Barbatu na Rabu dolazi 2000. g. i tu ostaje pet godina. Odmah se dao na posao. Trebalo je kompletno obno­viti župnu crkvu jer je moglo doći i do ruše­nja, bila je u doista lošem stanju. Napravljen je elaborat, i uz pomoć Ministarstva kulture, naše biskupije, župljana, počela je sanacija. Tu je prisutna ta njegova neprestana borba; treba živjeti u služenju drugima do te mjere da zaboravi i žrtvuje samoga sebe, a njego­vo svećenstvo nije i ne može biti osobna i privatna stvar, već je to predanje svoje oso­be Gospodinu, koje omogućuje da Njegova nazočnost u riječi i spasenjskom djelu Crkve bude vidljiva i djelujuća. Uostalom, ako smo sve ono što smo primili dobili od Gospodina po Crkvi kako bi njegov poziv na svećenstvo mogao biti neovisan o Crkvi? I kako bi mo­gao živjeti svoje svećenstvo ako ne za Crkvu, s Crkvom i u Crkvi?

I lijepa je ona rečenica: „ Posebna je čast za svećenika kad ga Gospodin Bog odredi da mu podigne prebivalište na zemlji – crkvu.“

Svaki, baš svaki dan vjerno služiti Isusu Kristu

Koliki život, kolike priče, koliko znoja! Koliko mira i koliko milosti već pola stolje­ća se daruje u ime Isusa Krista, po svećeni­ku Franju Viteziću koji mu je jednom rekao „da“, a „Netko“ će misliti i na njega, u svoje vrijeme. Zasad ostaje, kao što ostaje i njego­va Crkva, kao što ostaje u svetohraništu Onaj komu je jednom posvetio svoj život. I dalje ostaje kao jedna „upaljena svijeća“ – već do­sta potrošena i ne više ravna kao na počet­ku, ali svojim plamenom još može mnogima pružiti utjehu.

Danas velečasni Frane živi u rodnoj kući u Vrbniku, kao župnik u miru, sa svojom se­strom Lucijom, koja je itekako zaslužna za njegovo svećeništvo. Podupirala ga je samo­zatajno svojim molitvama i cijeli svoj život prilagodila njegovom radu – da bude sve­ćenik. Jednom je rekao da nema društveni položaj, ali pripada svim slojevima; i svima onima koji imaju svoje snove da učine nešto veliko od svoga života, nešto što ostavlja trag, što donosi plod. No zna da svoje snove može ostvariti samo tako što će biti neprestano i potpuno prisutan u malim i nevažnim stva­rima koje svakog trenutka ima činiti, jer to je Božja volja koja se odnosi baš za njega i tada je točno ono što je Bog s njim zamislio: mali djelić svete povijesti, povijesti spasenja, ka­kvim naš život, svakoga od nas mora postati.

I njegove su riječi na kraju: „ U svojoj služ­bi upoznao sam mnogo divnih ljudi koji su i mene oplemenjivali, i s njima sam upoznao da svaki životni problem ima i svoje rješenje. Dovoljno je da se u vjeri i povjerenju potpu­no otvorimo pravoj i potpunoj stvarnosti, planu Očeve ljubavi! I svaki, baš svaki dan vjerno služiti Isusu Kristu Gospodinu – i tako 50 godina. Rekao sam Isusu da ovih prvih pedeset godina i nisam bio baš sjajan, ali zato slijedećih pedeset bit ću izvanredan!“

Dana 12. 7. 2014. u Vrbniku u crkvi Maj­ke Božje od zdravlja – Gospoje, on je služio svoju Zahvalnicu Gospodinu, i uz njegovu je pomoć održao obećanje koje je dao u crkvi sv. Vida u Rijeci, jer ono jednostavno “Da“ koje je tada izrekao, do današnjih dana pre­tvorilo se u prekrasnu harfu koja svira punih pedeset godina.

Ružica Kaštelan


 

Print Friendly, PDF & Email