Tri milijuna mladih u tišini koja prožima sve

Moja odluka da prisustvujem Svjetskom danu mladih u Rio de Janeiru „pala“ je na Svjetskom danu mladih u Madridu 2011. godine.

Čim sam čula da je sljedeći susret u Brazilu nisam ni sekunde razmišljala, odmah sam rekla: „Ja idem!“ Naravno, to je bila reakcija u trenutku i ništa nije bilo sigurno. Ali nikako nisam mogla zaboraviti osjećaj zajedništva na bdijenju s Papom, to je bilo nešto posebno i znala sam da to moram opet doživjeti.
Kako je vrijeme prolazilo bila sam sve više uvjerena kako idem i često sam sa roditeljima o tome razgovarala. Naravno, nije im bilo svejedno pustiti me samu na tako dalek i dug put. U međuvremenu se na put odlučila i moja prijateljica sa Cresa, Marina Mužić, i tada je sve krenulo svojim putem. U početku me bilo strah kako će to sve izgledati, ali znale smo gdje i zašto tamo idemo i strah je nestao. Ostalo je uzbuđenje koje je dolaskom prešlo u radost.
Nismo poznavale nikoga, ali i to se brzo riješilo. Brazilci su nas srdačno dočekali u četiri sata ujutro, puni veselja i dobre volje. Prvih tjedan dana bili smo smješteni u Sao Paolu po župama. Naša župa Gospe Fatimske bila je vrlo siromašna, ali nam nikada ništa nije nedostajalo. Ljudi su nam, unatoč svemu, dali baš sve: svoje domove, ali i svoja srca. Zajedno s njihovim volonterima razgledali smo centar grada, parkove i naučili su nas plesati sambu. Kako se približavao dan odlaska tako smo se sve više sa svima zbližili. Mi ih nismo htjeli napustiti, a oni su obećavali kako će nas posjetiti u Hrvatskoj.
Nakon tjedan dana, krenuli smo busom prema Rio de Janeiru i na tom putu na kratko stali u svetištu Aparecidi. Kada smo došli u Rio smjestili su nas u obitelji koje su nas također primile raširenih ruku, ali su bili puno imućniji od prijašnjih domaćina. I tako smo shvatili da u Brazlu postoje dvije potpuno suprotne klase: bogati i siromašni. U Riu je bilo prekrasno. Vidjeli smo Krista Otkupitelja, Šećernu glavu, katedralu koja noću mijenja boju, obišli smo većinu grada i uistinu je prekrasan. Posjetili smo njihov botanički vrt i uživali na dugim pješčanim plažama. Nismo samo razgledavali, već smo od tih tjedan dana tri dana u jutarnjim satima imali kateheze, za nas 300 Hrvata i Hrvatica, koje je vodio mons. Mijo Gorski, pomoćni zagrebački biskup.
Bdijenje na Copacabani bilo je nezaboravno. Sve prepuno mladih, svi su pjevali i pljeskali. A onda je nastupila tišina. Oko 3 milijuna mladih u tišini. Ne onoj koja nas ostavlja praznima već onoj koja nas nekako prožima, nemoguće je to opisati. I upravo sam to htjela ponovno doživjeti. Za mene, najljepši trenuci ovog hodočašća bili su bdijenje na Copacabani, posjet Kristu i Šećernoj glavi i upoznavanje novih ljudi.
Uvjerena sam da se ovaj susret neće zaboraviti jer smo se svi međusobno povezali i ostali u kontaktu. Sljedeći susret u Krakovu iščekujem s veseljem.
Elizabeta Paparić

Print Friendly, PDF & Email