Vjera je za mene poticaj. Stvara u meni ozračje koje me potiče na istraživanje.

Prenosimo dio razgovora s ministrom znanosti, obrazovanja i sporta Predragom Šustarom za portal bitno.net

Predrag Šustar

  • Već ste nekoliko puta istaknuli kako činjenica da ste vjernik ne predstavlja nikakvu smetnju vašem znanstvenom radu. Nije li ipak riječ o tome da bi ta vjera mogla biti čak i poticaj za vaša istraživanja?

Meni su ta dva svijeta kompatibilna. I da, osobno govoreći, vjera je za mene poticaj. Stvara u meni ozračje koje me potiče na istraživanje. Govorim o osobnom iskustvu. Što je vjera iskrenija i dublja, ona postavlja zahtjevnije i više standarde pred mene u mom radu. Dakle, ne samo da ta dva područja mirno koegzistiraju u mom životu nego – što više napredujem u vjeri, imam sve jače standarde za istraživački rad. To je moje iskustvo koje, vidim, dijele i brojni drugi znanstvenici.

  • A događa li se obratno? Da neka znanstvena spoznaja pojača vaš dojam o uređenosti svijeta i ideji Stvoritelja koji stoji iza nje?

Pa, recimo da se u mom znanstvenom radu, u tom proučavanju molekula, jedan misterij doista otvara preda mnom. Kada uvidite tu kompleksnost svijeta na molekularnoj razini, u vama se stvara jedna začudnost, divljenje pred tim. Ali, ne bih rekao da to automatski implicira zaključak o postojanju nekog dizajnera. Znanost ne trpi brzopotezna rješenja. Ali, prava vjera i uključuje jednu zadivljenost misterijem, bez instant odgovora. Ono što jest sigurno – što više ponirete u taj mikrosvijet, u vama se sve više stvara fascinacija stvorenim. Ali, bez nekog posezanja za instant rješenjima koja nisu potrebna niti znanosti niti vjeri. Ali, ta fascinacija svakako je prisutna.

  • Kako je zapravo tekao vaš put vjere? Naglasili ste kako ste rođeni u katoličkoj obitelji. Je li to bilo presudno ili ste do vjere došli kroz neko, recimo, individualno iskustvo?

Rekao bih – i jedno i drugo. Kao dijete prošao sam onaj put od ministranta, pa nadalje. Imao sam od početka jedan lijep odnos i s Crkvom i s vjerom. S vremenom se ta vjera razvijala, kako odgojem tako i nekom individualnom potragom. Bilo je razdoblja kada sam se od vjere i udaljavao, ali sam se potom vraćao korijenima, na jedan temeljitiji, dublji način. Recimo, to se vidi kroz primjer liturgije. Prije sam jedva čekao propovijed, htio sam čuti kako će svećenik protumačiti Sveto pismo. Sada mi je važnije biti tamo s ljudima i proživjeti taj red kroz cijelu liturgiju. Doživljaj mi je postao cjelovitiji. Prije, ako bi propovijed bila loša, to bi me razočaralo. Doživljavao sam to kao “loš odlazak u crkvu” (smijeh).

  • Sad bi neki liturgičar rekao da napredujete u doživljaju liturgije jer tražite Bolju, a ne ljudsku mudrost …

Da, može se tako reći. To je jedan zanimljiv detalj koji ilustrira promjenu kroz koju prolazim .

  • Ljudi se vjeri često vraćaju kroz neka krizna razdoblja u životu. Je li to bio slučaj i s vama?

Ne bih rekao da je bila neka kriza. Prije sazrijevanje. Meni je taj povratak tekao kroz dvije stvari – zasnivanje obitelji i gubitak dragih osoba. Primjerice, moje roditeljstvo, ja ga nisam imao od početka, nego sam ga razvijao u sebi.

  • Pa nitko nije rođen s tim da bude odmah dobar roditelj?

Pa, mislim da su žene blizu tome. One imaju to odmah u sebi, tu radi biološka uvjetovanost. Sjećam se kada su mi dali moje prvo, tek rođeno dijete u naručje. To je šok. Nevjerojatno jaka emocija. A onda kreće proces postajanja roditeljem. Taj proces me vraćao na moja duhovna izvorišta. Također, smrt moga oca me je također jako potresla. Ali, taj novi život. To preuzimanje odgovornosti koja vam se nameće. Meni je trebalo vremena shvatiti da sam ja odgovoran za svoju djecu i da ona sada trebaju biti u fokusu moga interesa. I to je išlo postupno. Kako je to napredovalo, tako sam i ozbiljnije shvaćao vjeru.

  • Spomenuli ste sakrament euharistije. A koja vam je omiljena pobožnost ili molitva?

Čitanje Svetog pisma za mene je na određeni način još uvijek najvažnije. Moja supruga je, znate, agnostik i ona me često pita da joj rastumačim neki fragment. I kada joj to pokušavam interpretirati, to je za mene iznimno važno. Inače, u samoj liturgiji u posljednje vrijeme jako sam pod dojmom klečanja za vrijeme pretvorbe. Kako vrijeme prolazi, taj čin klanjanja sve mi više znači. Nekada sam stajao. Sada klečim. Posloži me to.

  • Supruga je agnostik? Kako je živjeti u braku vjernika i agnostika?

Trebalo bi nju pitati kako joj je živjeti sa suprugom vjernikom (smijeh). Nama ta razlika nikada nije bila poteškoća. To nas, na neki način, čak i povezuje. Znam da nju vjera intrigira, oduvijek ju je intrigirala. Ta nas situacija uči i toleranciji. Ono što se kod mene promijenilo jest da sam shvatio kako ne možeš na isti način o vjeri pričati njoj ili nekome tko u vjeri nije. Moram se više potruditi kako bih joj objasnio neke stvari. To je dobro za moju vjeru, ali naravno i za nju. Naravno, postavlja se pitanje što s odgojem djece. Tu smo postigli dogovor. Moram priznati, inzistirao sam da se vjenčamo u crkvi i da djeci damo mogućnost katoličkog odgoja, od vjeronauka pa nadalje, a potom im, kako rastu, prepustiti izbor. To je bilo pitanje dogovora.

  • Idemo na pitanje vjeronauka. Izjavili ste nedavno kako bi u osnovne škole trebalo uvesti alternativni predmet, kao što je to slučaj i u srednjim školama?

Trenutačno raspravljamo o tome i prijedlog je da onu izbornost koja postoji u srednjim školama prebacimo i na osnovne. To je jedno od mogućih rješenja. O tome treba ozbiljno razmisliti. Ali, čini mi se kako polagano nastaje jedan konsenzus o tome kako bi to moglo biti dobro rješenje,

  • Često se govori o tome kako vjeronauk treba ograničiti na prve i zadnje sate. Međutim, iz škola poručuju kako je to praktički nemoguće realizirati u praksi?

Dobro, to je jedna operativna razina o kojoj svakako treba voditi računa, a koja nije samo pitanje učenika koji pohađaju vjeronauk nego

i učenika koji taj nastavni predmet ne pohađaju. Drugim riječima, to je ujedno i pitanje jezgrovnoga i razlikovnoga kurikuluma koji čine obrazovni standard učenika koji bi, u konačnici, za svakog učenika morao biti jednak. To su odrednice Nacionalnoga okvirnog kurikuluma koje slijedi i Cjelovita kurikularna reforma, a koje je obrazovna politika dužna operacionalizirati jer učenik je u središtu poučavanja odnosno odgojno-obrazovnoga procesa. I upravo radi toga, ono na što bih se ja usredotočio kad je u pitanju ne samo vjeronauk nego i drugi predmeti jest kvaliteta poučavanja koja ovisi o ujednačenoj i standardiziranoj osposobljenosti i obrazovanosti nositelja odgojno-obrazovne djelatnosti u osnovnim i srednjim školama koju osigurava kvalitetnije inicijalno obrazovanje te trajno stručno osposobljavanje na dobrobit naše djece i učenika.

  • Kako ste zadovoljni tijekom javne rasprave o reformi kurikuluma?

Pa, mediji imaju neki svoj način funkcioniranja i prate je na određeni način. Ali, mislim da se svi skupa moramo naučiti razdijeliti delikatnije rasprave od onih malo jednostavnijih. Tabloidizacija koja vrijedi za nešto, ne vrijedi za osjetljive teme. A reforma kurikuluma sigurno jest osjetljiva tema. Ako nismo sposobni za ozbiljnu raspravu, onda smo pogriješili kao društvo. čini mi se da ljudi ovdje nisu do kraja svjesni jedne kulturološke tranzicije kroz koju još moramo proći. Rasprava o reformi kurikuluma mora biti kvalitetna, bez histerije, građanska i civilizirana.

  • Što biste preporučili roditeljima koji žele dati svoj doprinos reformi?

Naravno – da se uključe u raspravu. postoje različiti formati i kanali, bilo da je riječ o okruglim stolovima, tribinama ili seminarima koje mogu posjetiti ili sudjelovati na njima. Projekt Cjelovite kurikularne reforme od iznimnog je nacionalnog interesa. I upravo zbog toga nužna je široka stručna rasprava a potom i savjetovanje sa zainteresiranom javnošću s ciljem postizanja nacionalnog konsenzusa oko reforme, a na dobrobit djece i učenika zbog kojih se navedene promjene i predlažu.

Zato, pozivam i potičem stručnu a potom i zainteresiranu javnost, a time i roditelje, da se aktivno uključe u raspravu kako bi kurikularni dokumenti, u konačnici, bili što kvalitetniji i bolji. Moja poruka roditeljima je: roditelji, aktivno se uključite u raspravu jer je riječ o vašoj i našoj djeci i njihovoj budućnosti. Vaši komentari, primjedbe i prijedlozi pristigli u stručnu raspravu a potom i u savjetovanje sa zainteresiranom javnošću bit će razmotreni a temeljem istih kurikularni dokumenti dorađeni, i, u konačnici, kada dođe vrijeme njihove zrelosti, implementirani u sustav.

  • U novom državnom proračunu izdvajanja za znanost smanjena su za 158 milijuna kuna. Biste li preuzeli ovaj resor da ste znali s kakvim proračunom ćete raspolagati?

Naravno, mi uvijek želimo više i za to se borimo. Drago mi je da smo riješili ovu situaciju sa subvencijom prijevoza učenika i da ćemo uvoditi daljnji red u to područje kroz povezivanje subvencioniranog prijevoza s dohodovnim cenzusom.

Da, izdvajanja za znanost su smanjena, ali kada je riječ o strateškim područjima poput odgoja mladih istraživača i centara izvrsnosti, tu smo ostali na istim ili čak većim sredstvima. Načelno, kada se svemu tome pribroje sredstva koja možemo povući iz europskih fondova stojimo prilično dobro. Pri tome, treba biti jasno – bez obzira tko bude bio u ovom ministarstvu, nacionalna komponenta za ulaganje u razvoj znanosti i mladih znanstvenika mora biti pojačana. Ne dogodi li se to u nekoliko idućih godina – neće biti dobro. Ali, ni to nije dovoljno. Postoji puno zemalja koje su .ulile” veliki novac u obrazovni sustav, ali bez jasnih kriterija i obaveza. I što se dogodilo? Nije se postigao željeni cilj. Mora se, dakle, s jedne strane iskazati jasan stav o potrebi za više novaca iz državnog proračuna za znanost i obrazovanje, a s druge moraju se definirati jasni kriteriji. Poticati i nagrađivati one koji su se istakli, pomoći onim socijalno najugroženijima. Uspostaviti sustav u kojem će biti jasno da ne mogu biti jednako tretirani oni koji zabušavaju i oni koji su vrijedni. I ne možemo ignorirati da u ovom trenutku imamo dvije Hrvatske: matičnu i iseljenu. U inozemstvu su vrhunski mladi ljudi koji su otišli, ali možda se žele vratiti i pomoći svojoj domovini. Ta iseljena Hrvatska mora biti revalorizirana, prije svega kroz sektor znanosti i obrazovanja.

Razgovarao
Goran Andrijanić
© Bitno.net

Objavljeno u Kvarnerskom vezu uz posebno dopuštenje portala Bitno.net

Print Friendly, PDF & Email