Zašto Biblija Boga ne naziva majkom nego ocem?(1)

Piše: dr. Božidar Mrakovčić

Biblija je knjiga koja je nastajala postupno kroz razdoblje od više od tisuću godina koje je snažno bilo obilježeno patrijarhalnim društvom. Sve bitne uloge u izraelskom narodu – kraljevi, svećenici, proroci – bile su u pravilu rezervirane za muškarce. U patrijarhalnoj obitelji otac se kao glava brinuo za uzdržavanje i zaštitu žene i djece kao i za vjersku pouku svojih sinova (Izl 12,3). Samo otac mogao je podijeliti blagoslov (Post 27). Muškarac (ili njegova obitelj) je birao ženu koju je mogao i otpustiti. Žena koju se doslovce smatralo muževim vlasništvom imala je pravo na potomstvo i uzdržavanje. Obveza joj je bila rađati i odgajati djecu, brinuti se za kuću i biti vjerna svome suprugu. Žena je mogla imati samo jednoga muža, a muškarac je mogao imati više žena.

Patrijarhalno društvo i tumačenje Biblije

Kad čitamo Stari zavjet može nam se činiti da Biblija odobrava patrijarhalne odnose budući da ih gotovo nikada ne kritizira. Biblijski ideal ipak nije diskriminacija žene nego ravnopravnost spolova koju najbolje opisuje iskonski usklik muškarca: “Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!” (Post 2,23). Isusov odnos prema ženi najbolje pokazuje činjenica da su ga uz učenike nasljedovale i neke žene koje su ga posluživala od svojih dobara (Lk 8,2). Dostojanstvo žene koje je Isus promicao svojim primjerom Pavao je u Poslanici Galaćanima izrazio riječima: „Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ (Gal 3,28). Među onima koji su vjernici i kao takvi sjedinjeni s Kristom ne smije biti nikakve nacionalne, društvene ili spolne diskriminacije.

Sve ono što u Bibliji odražava diskriminatorne odnose ondašnjeg patrijarhalnog društva ne predstavlja trajnu vrijednost nego pokazuje da je Bog kroz povijest ulazio u povijest konkretnog čovjeka, ograničenog svojim vremenom, kako bi ga strpljivo odgajao. Umjetnost tumačenja Pisma je u razboritom razlučivanju što u Bibliji predstavlja trajnu vrijednost, a što prolazno stanje koje treba nadići. Nije teško uočiti npr. da poziv robovima da slušaju svoje gospodare (usp. Ef 6,5; Kol 3,22) ne smijemo shvatiti kao opravdanje za robovlasničke odnose u današnje vrijeme. Slično je i s odredbom da žene trebaju u svemu biti podložne svojim muževima i poštivati ih a muževi trebaju samo ljubiti svoje žene (Ef 5,21-33). Formula današnje ženidbene privole ista je i za zaručnika i za zaručnicu: i muškarac i žena jednako se obvezuju jedno drugo i ljubiti i poštivati.

Izazov feminizma

U mnogim biblijskim pitanjima nije tako lako razabrati što treba odbaciti kao povijesni balast, a što naprotiv ima trajnu vrijednost. Jedno od takvih pitanja je shvaćanje Boga o kojemu se u Bibliji govori uvijek u muškom rodu i naziva ga se muškim imenima: Stvoritelj, Spasitelj, Kralj, Pastir, Svetac Izraelov, Ratnik, Sudac, Otac… Predstavnice modernog feminističkog pokreta koji se bori za ravnopravnost žena smatraju da je biblijsko predstavljanje Boga kao muškarca doprinijelo diskriminaciji žene kroz povijest, i osobito su osjetljive na činjenicu da se u Bibliji Boga naziva ocem. Pozivajući se na biblijska mjesta u kojima se o Bogu govori majčinskim metaforama inzistiraju da se Boga treba nazivati ne samo ocem nego i majkom, ili neutralnim imenom „roditelj“. Prije nego što pokušamo odgovoriti na ovaj izazov ukratko ćemo prikazati na koji način Biblija govori o Bogu metaforama oca i majke.

Bog kao otac u Starom zavjetu

Starom zavjetu se o Bogu kao ocu govori jako rijetko, tek 15 puta, i to isključivo metaforički. Izraz „otac“ nije u Starome zavjetu Božje ime nego slika kojom se izražava Božji odnos prema izraelskom narodu i njegovim kraljevima. Bog je otac Izraela, ne zato što bi ga biološki rodio, takvo seksualno shvaćanje božanskog očinstva imali su okolni poganski narodi, nego zato što ga je iz čiste ljubavi i milosrđa izabrao, otkupio i s njime sklopio Savez (Pnz 32,6). Kao sin Izrael je dužan Bogu poštivanje, poslušnost i savezničku vjernost. Bog pokazuje svoje očinstvo prema Izraelu i time što mu je spreman oprostiti: „Kako se otac smiluje dječici, tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje“ (Ps 103,13). Tek nekoliko puta u SZ-u molitelj se obraća Bogu kao ocu i to isključivo kao ocu čitavog naroda (Iz 63,13; usp. Sir 23,11). Bog je otac i izraelskih kraljeva, opet ne fizički kao što je bog sunca Ra biološki otac egipatskih faraona. Izraelski kralj je Božji sin tek funkcionalno; kao posvojeni sin vlada u ime Boga koji je pravi kralj svoga naroda (Ps 2,7).

Bog kao majka u Starom zavjetu

Stari zavjet metaforički govori o Bogu služeći se katkada i majčinskim rječnikom. Bog poput majke tješi svoj narod (Iz 66,13) koji u njemu nalazi svoj mir kao što dojenče nalazi spokoj na grudima majke (Ps 131,2- 3). Bog je svom narodu vjerniji od bilo koje majke: „Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću“ (Iz 49,15). Osim toga Božje milosrđe se često izražava izrazom rahamim, množinom od hebrejske riječi rehem što znači majčina utroba (usp. Ps 25,8; 116,5). Važno je naglasiti da se Boga u SZ-u niti metaforički nikada ne naziva majkom. Okolni poganski narodi su svi odreda štovali ne samo bogove očeve (El, Sin, Zeus) nego i božice majke (Ištar, Inanna, Izida…) od kojih potječu kako bogovi tako i ljudi. Božice majke su bivale poistovjećivane s prirodom koju seksualno oplođuje muško božanstvo. Na ovaj način se gubi razlika između stvoritelja i stvorenja, jer roditelji i djeca imaju istu narav.

Stari zavjet pak inzistira na činjenici da Bog svijet nije rodio nego stvorio svojom riječju. On kao Stvoritelj nije niti otac, a još manje majka. Čovjek je slika Božja, ali je Bogu samo sličan, nije iste naravi kao i Bog. Bog je „Svetac Izraelov“, različit od čovjeka, u svemu ga neizmjerno nadilazi (usp. Hoš 11,9). Da nije tako ne bi ni bio Bog nego tek čovjekova slika.

Print Friendly, PDF & Email