Biskup Ivica predvodio misno slavlje prigodom spomen-pohoda u Gvozdansko

Misno slavlje u spomen na 438. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko te slavne pogibije branitelja ove utvrde 13. siječnja 1578. godine, održano je u nedjelju 10. siječnja u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom. Misu u sklopu 7. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je krčki biskup Ivica Petanjak u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, kancelarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem, mons. Lovrom Cindorijem, domaćim župnikom Stjepanom Filipcem i vlč. Sašom Ilijićem.

Ovogodišnje hodočašće u Gvozdansko održava se pod visokim pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, a uz više od tisuću hodočasnika iz cijele Hrvatske slavlju su nazočili i izaslanik predsjednice RH Ante Deur, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora i narodni zastupnik Antun Vidaković, župan Sisačko-moslavačke županije Ivo Žinić, general zbora Josip Lucić, general bojnik Marinko Krešić, brigadni general Zvonko Peternel, general bojnik Ljubo Ćosić-Rojs i general bojnik Ivan Tolj.

Na početku je sve okupljene pozdravio biskup Košić podsjetivši kako je biskup Petanjak porijeklom iz Zrina, također mjesta velikog stradanja naših ljudi, osobito u Drugom svjetskom ratu, ali i mjesta dugogodišnjeg stolovanja slavne hrvatske obitelji Zrinski „koji su svojim viteštvom obranili opstojnost naše Domovine i zadužili sve nas da se ne bojimo voljeti i braniti svoje“. Biskup Košić je istaknuo i kako naša Domovina kao da opet stoji pred navalom osvajača i traži od nas da ju branimo i da se za nju žrtvujemo. „Možda te ugroze nisu tako očite kao nekada, ali one nisu nimalo manje stvarne niti opasne. Neka nas u žrtvi za Domovinu nadahnjuju i slavni branitelji utvrde Gvozdansko koji se nisu predavali ni u najtežim uvjetima, već su svi radije izginuli braneći svoj Dom“, poručio je sisački biskup.

U homiliji govoreći o današnjem blagdanu Krštenja Gospodinova biskup Petanjak istaknuo kako Isusovom krštenjem završava jedan ciklus liturgijskog vremena u Crkvenoj godini, a to je božićno vrijeme. „Počelo je s rođenjem Isusovim, a završava krštenjem na rijeci Jordanu. To je najveće razdoblje u Isusovu životu, razdoblje od trideset godina. Tu su ključna dva krajnja momenta: rođenje i krštenje. Po rođenju Bog postaje čovjekom, vječnost ulazi u vrijeme, nebo silazi na zemlju, besmrtni postaje prolazni i smrtni. Sve je to Sin Božji dobio kad je čovjekom postao. To je nešto što ne biramo nego baštinimo po rođenju. To je sastavnica ljudske prirode. U krštenju se događa nešto drugačije. Ovdje Isus kao odrastao čovjek bira način svoga života. Hoće li se kao ljudsko biće poistovjetiti s cijelim čovječanstvom koje je u manjoj ili većoj mjeri grešno, ili će se od tog čovječanstva distancirati kao pravednik i svetac. Isus je izabrao solidarnost, a ne distanciranost, s grešnim svijetom i u ovom krštenju na Jordanu predoznačio i nagovijestio svoje krštenje krvlju, mukom i smrću na križu. Po svome rođenju u Betlehemu Bog je zakoračio u svijet i u čovjeka. Po svome krštenju na Jordanu Isus je donio odluku da ide do kraja u spasenju čovjeka, do kraja za čovjeka. Ovo je odluka života nakon koje nema okretanja glavom i vraćanja na staro, nego se ide naprijed sa svim mogućim posljedicama, pa makar to koštalo života“, ustvrdio je krčki biskup.

U nastavku biskup Petanjak rekao je kako u svijetlu ovog Isusovog ponašanja i njegovih odabira, možemo promatrati i životne odluke mnogih ljudi iz naše hrvatske povijesti. „Mi smo danas ovdje u Gvozdanskom, u starom i povijesnom gradu Zrinskih u spomen tragičnog i slavnog događaja koji se zbio u noći s 12. na 13. siječnja 1578. kad je nakon tromjesečnog opsjedanja i borbi grad pao u turske ruke jer su se posljednji njegovi branitelji, koji već prije nisu poginuli, jednostavno smrzli od hladnoće i gladi, ali nisu napustili svoje položaje. Prizor je bio toliko potresan i strašan da je sam zapovjednik turske vojske Ferhat beg zapovijedao da se pronađe katolički svećenik i da ih se pokopa po kršćanskom obredu i da se ni jednom od poginulih i smrznutih branitelja ne smije ništa uzeti, tj. da ih se ne smije opljačkati.  U tim hrabrim ljudima, od kojih većina nisu ni bili profesionalni vojnici, nego seljaci i radnici, mi promatramo ljude-kršćane, koji su poput Isusa Krista u odlučujućem trenutku svoga života rekli ostat ćemo do kraja. Odluka koja se ne mijenja ni pod cijenu mučeničke smrti. Izgubiti glavu i život, ali sačuvati obraz. Ostati na nogama, na svome mjestu i položaju, pa makar smrznut, ukočen, ali na mjestu na kojem tog trenutka moram biti. Kolika je tu pouka, lekcija, primjer za svakog čovjeka, i za sva vremena“ rekao je biskup te dodao kako se ovdje ne radi samo o hrabrosti, nego i o časti i poštenju. „Održati zadanu riječ. Ostati vjeran danoj riječi pa i pod najvišu cijenu života. Ne okretati glavu, ne predomišljat se. Nakon što si dao riječ više nema uzmaka. Jedan gospodin, sada već pokojni, dugogodišnji orguljaš u jednoj crkvi znao je ovako govoriti: ‘Ne mijenjam vjeru, ne mijenjam ženu, ne mijenjam stranku’. Od ova tri načela ovog pokojnog kršćanina, koliko je danas prisutno: ‘Ne mijenjam ženidbenog druga? Ne mijenjam vjeru u kojoj sam odgojen? Ne mijenjam političku stranku i načela koja sam prihvatio?’ Koliko ima istine u ovome? Kako se može vjerovati ljudima koji nisu vjerni danoj riječi? Kako možemo živjeti svoje kršćanstvo ako nas ono ne zanima? Kako možemo graditi obitelji kad muž i žena žive u nevjeri? Kako možemo graditi svoju domovinu kad mijenjamo stranke ko’ prljave čarape, svaki dan druga. Kako možemo očekivati od mladih da budu postojani u svojim izborima i odlukama, kad ne nalaze primjera u nama starima. Kako će netko položiti svoj život za nešto i nekoga u što ne vjeruje? Kako će se za nešto boriti kad ne vidi da ima smisla to zašto bi se trebao boriti? Kako možeš vjerovati onom, koji ne drži do svoje riječi? Kako će dati svoj život, najvišu cijenu, kad nije vjeran u malim stvarima? Vjerujem da su ovi hrabri ljudi čiji spomendan slavimo i čija uspomena živi već stotinama godina znali učiti od Isusa Krista i ako su mrtvi još uvijek govore i pozivaju nas da ih nasljedujemo. Da nasljedujemo Isusa Krista koji nije stao nasred puta i nasred svoga mesijanskog poslanja nego ga živi cijelim svojim bićem i svojom ustrajnošću darovao nam je vječno spasenje“, zaključio je biskup Petanjak.

Nakon mise slijedio je mimohod „U čast hrvatskim junacima Gvozdanskog“ do spomen križa, gdje je na početku komemoracije molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio biskup Košić. Vijence i svijeće kod križa položili su predstavnici vlasti, braniteljskih udruga iz više gradova, te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga, a na kraju ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je „Plamen slobode“.

(preuzeto sa stranice: http://www.biskupija-sisak.hr)

Print Friendly, PDF & Email