Za Dan Općine Malinska – Dubašnica, 20. srpnja prošle godine, na prigodnoj je svečanosti mons. Nikola Radić primio nagradu Počasni građanin Općine Malinska – Dubašnica. Donosimo razgovor s autorom i našeg biskupijskog jednolisnog kalendara kao usmjerenje za novu crkvenu i kalendarsku godinu.
Uspostaviti novi, evanđeoski odnos prema svemu stvorenju
KV – Možete li našim čitateljima reći ukratko o čemu je riječ i kako ste to doživjeli?
Bio sam prilično iznenađen, jer meni je sama činjenica da mogu raditi ono što radim najljepša nagrada, pa ne očekujem ništa sa strane. No, time ne želim reći da mi nije drago što su u Općini prepoznali vrijednost nečega što sam napravio. Radi se u prvom redu o kompjuterizaciji župnih anagrafa. Anagrafi su knjige u kojima su popisane sve obitelji sa svojim članovima i one na tom osobnom i genealoškom planu prate povijest jedne župe. Ja sam već ranije za neke druge župe osmislio jedan računalni program – kojemu je, ne smijem to zaboraviti reći, završni oblik dao prof. Edvard Braut iz Kornića – pa anagrafe prenio na računalo. Time je uvid u tu specifičnu “personalnu” povijest župe, ako ga se usporedi sa korištenjem knjiga, neusporedivo olakšan. To sam učinio i za Dubašnicu i time se dobio pogled u zadnjih 250-ak godina te “personalne” povijesti župe i općine (jer se radi o istim ljudima). Korist je višestruka i može pružiti odgovore na različita pitanja koja bi inače bila nerješiva. To je u Općini prepoznato i bilo je zapravo ‘okidač’ za ovo priznanje/nagradu.
KV – Na diplomi koju ste primili stoji da Vam se to priznanje daje i za neka ostvarenja na području obnovljivih izvora energije. Prisutni ste dakle na neki način i na ekološkom planu. O čemu se tu radi?
Radi se prvenstveno o fotonaponskoj centrali koju sam dao napraviti pred nekih sedam godina i koja omogućuje da moju kuću električnom energijom opskrbljuje sunce. Nisam se time potpuno odvojio od javne električne mreže, jer dio energije – kad sunca nema – moram uzeti od nje. Ipak, većinu mi daje sunce. A oslanjajući se na sunce, kao uostalom i na bilo koji drugi izvor energije ili bilo čega što nam je potrebno za život, a što nam priroda sama u obilju i badava daje (svjetlo, voda/kiša, zrak, …) postajemo samostalniji, što znači i slobodniji i manje ovisni od raznih sustava koji nas lako mogu i iskorištavati, ako im se pruži prilika, a mi nemamo kud… To se i događa uvijek kad neki ljudi ‘zaborave’ kako je Bog uredio svijet a oni ga hoće urediti po svome. Daljnji koraci na toj crti su vrlo logični. Sunčeva energija opskrbljuje sve: od frižidera, bojlera, … do električnog automobila koji sada ide “na sunce”.
KV – Kako ste se opredijelili za takav jedan projekt kao svećenik?
Rado bih Vaše pitanje podijelio na dva dijela. Najprije sam se za to opredijelio kao čovjek. Shvaćam da je potrebno uskladiti svoje potrebe i želje sa prirodom koja nas okružuje i koja nam je takva od Boga dana. Tražiti najrazumnija rješenja, najmanje štetna rješenja, najzdravija rješenja…, rješenja koja neće nikoga oštetiti, a istovremeno biti korisna u svakom pogledu i, po mogućnosti, na određeni način i drugima ne samo meni.
Činjenica da sam svećenik ne stavlja me ni u kakvu suprotnost prema tome stavu nego mu daje još novu, evanđeosku dimenziju. Već kao kršćanin ja sam morao čuti Isusovu zapovijed: “Propovijedajte evanđelje svakome stvorenju.” (ne samo ljudima). Propovijedati ne znači samo govoriti, znači i djelovati, znači uspostavljati određeni odnos; odnos kroz koji će evanđelje biti prepoznato. U odnosu prema svemu stvorenome to ne može značiti drugo nego stavljati stvari u prirodi na mjesto koje im je Bog predvidio, koristiti ih za ono za što su stvorene, i “čuvati ih” – kako je Bog već na početku stvaranja rekao. Kao svećenik ja sam dužan drugima u tome davati primjer. Danas na tom području vlada veliki kaos.
KV – Očito je zbog toga papa Franjo izdao i posebnu encikliku o ekologiji “Laudato si”.
Sasvim sigurno. Gledajući danas kaos koji je čovjek stvorio u prirodi postaje nam bjelodano da tu nešto nije u redu. Papa je ovom enciklikom pozvao cijeli svijet, a posebno nas kršćane, na ispit savjesti i na promjenu našeg stava prema prirodi u cjelini i posebno prema resursima koje nam je Bog Stvoritelj dao na korištenje za održavanje i unapređivanje života, a ne za zadovoljavanje naše pohlepe. Danas je u stavu prema prirodi dominantna nota korist, iskoristiti. Priroda služi čovjeku kada mu daje hranu za tijelo, ali i kada mu oplemenjuje dušu, i kada mu pomaže duh uzdići Bogu. I u tom je smislu čovjeku dana čitava zemlja. Koliko je potrebno da čovjek uspostavi novi, evanđeoski odnos prema svemu stvorenju doći će do izražaja i u jednoj liturgijskoj molitvi gdje Crkva moli: “Otkrij nam… da slaveći Tebe, stvorenje sebi pridružimo u iskazivanju hvale Tebi svome Stvoritelju i Otkupitelju.” Sjetimo se sv. Franje!… Disati zrak sa zahvalnošću nešto je sasvim drugo nego krasti ga iz atmosfere; ubijati životinje zbog prehrane nije isto što i ubijati ih iz užitka; koristiti nešto iz potrebe nije isto što i koristiti to iz pohlepe. Papa je tu problematiku dobro osjetio pa je, želeći naglasiti potrebu promjene stava, ustanovio i poseban da, 1. rujna, kao “Dan molitve za skrb o stvorenome”.
KV – Kako se Vaš suživot s prirodom odrazio na svećeništvo?
Papa Franjo često govori kako smo mi kršćani poslani u “rubna područja”, na granice, da bismo tamo pokazali što znači živjeti evanđelje, provoditi ga u djelo. I koliko god da su svi kršćani na to pozvani, svećenici su ti koji trebaju pokazivati put. Treba “izaći iz crkve”, kaže se. Kamo? Na rubna područja društva, na ulice, među siromahe i druge marginalizirane skupine ljudi. To je, moglo bi se reći, neka socijalno-ekonomska dimenzija ovog zahtjeva. No mislim da je jako manjkavo i nedostatno svesti napore samo na tu dimenziju, a mogli bismo si lako umisliti da smo time ovom zahtjevu udovoljili. Treba doista proširiti granice i to najprije u našim glavama. Mnoga su područja u tom smislu za Crkvu ‘rubna’, jer se kršćani nećkaju u njih “kršćanski” zakoračiti. Mnogi to doživljavaju kao prerizično. Tu svakako spadaju mnogi dijelovi kulture, posebno odgojno-obrazovane ustanove, pa politika, veliki dio medijskog svijeta,… i ekologija. Tu bi Crkva mogla i trebala biti mnogo više prisutna: i inicijativom i podrškom. U protivnom, budu li se ekološke aktivnosti odvijale motivirane samo korišću, kao što je danas uglavnom slučaj, ostat ćemo i dalje zarobljeni u začaranom krugu profita i nikakva se značajna promjena neće dogoditi. Eto, tu sam ja kao svećenik vidio neku svoju “šansu”.
KV – Kakva iskustva imate s ljudima? Jesu li zainteresirani za alternativne izvore energije? Kako na to gledaju?
Najprije valja reći da je energija samo jedna od nekoliko ključnih stvari kojima bi trebalo prići drukčije nego kako se to danas ustalilo. Jednako kako se moramo potruditi da dobijemo ‘zdravu’ energiju, morali bismo uložiti sve moguće napore da dobijemo i ‘zdravu’ hranu i vodu, da sačuvamo zdravi zrak.
Ideal bi bila samostalna, samoodrživa domaćinstva, što bi značilo puno više autonomije i neovisnosti, a to znači slobode. Takva se ‘autonomna domaćinstva’ danas, po mnogim ozbiljnim analitičarima, zbog opće kaotičnosti i ne baš blistavih perspektiva za budućnost, postavljaju i kao imperativ vremena. Da je danas to u mnogim slučajevima nemoguće postići, ne treba dokazivati. Ali negdje se može. Negdje više, negdje manje, ali ipak se može. Uz malo više zdravog razuma i malo zagrijanije dobre volje, i pogotovo uz više uzajamne suradnje, moglo bi se, vjerujem u ovim našim prilikama učiniti i mnogo.
Želim naglasiti da sam ja upravo to želio pokazati. Makar malo, ali ipak uspješno u smislu da se i u ovakvoj situaciji može bolje. Kada se naime ima svoju struju, svoju vodu, svoja drva, svoj vrt …, život se može organizirati daleko neovisnije o mnogim stvarima, pa i o novcu. To doduše košta, ali se time kupuje sloboda. A kako ljudi reagiraju? Jako je mnogo ljudi došlo pogledati što sam ja to neobično učinio. Nije mi nikad bilo krivo ni teško ljudima tumačiti, jer sam u konačnici to i htio: pokazati da ljudi vide da se može. Ljudi pri tom imaju razna pitanja, ali jedno se stalno ponavljalo: Kad će Vam se vratiti investicija? Nije to pitanje ni bespredmetno ni nevažno. Ali ono što to pitanje otkriva neusporedivo je važnije i teže za riješiti: ono otkriva koliko su ljudi zarobljeni u raljama potrošačkog mentaliteta. Pa se pitam, gdje se na njihovoj ljestvici vrijednosti nalazi samostalnost i sloboda? Ne zamjeram im dakako, samo znam: dok se ljestvica vrijednosti u glavama ne reorganizira, dok razmišljamo ‘primarno’ polazeći iz potrošačkog mentaliteta, nećemo učiniti ni korak naprijed… Mogu samo stari problemi obući nove kapute.
Usput Vam mogu reći da se meni te investicije ne mogu vratiti – star sam, niti mi se trebaju vratiti, jer drukčije razmišljam. Na kraju: imam što sam želio imati; zar još to trebam imati i badava? Bilo je i nekoliko TV-emisija u kojima se htjelo promovirati upravo energetski vid ove priče i njezino ekološko značenje. No samo se jedna emisija HRT-a (“Vodič za moderna vremena”) dotakla i drugih nekih vidova koji nisu materijalne prirode, a o kojima sam ovdje govorio. Zanimljivo je pak da je emisija Radio France-intenational (koja je snimana u okviru priprava za ekološki sumit u Parizu prosinca prošle godine) poseban interes pokazala baš za vrt. Vidi se kako različito ljudi dišu.
Razgovarala Petrica Mrakovčić
