Biskup Ivica Petanjak predvodio je u Krčkoj katedrali božićna misna slavlja: misu polnoćku i misu na božićno jutro kao i svečanu Večernju istoga dana.
U svečanim koncelebriranim misnim slavljima suslavilo je više krčkih svećenika i redovnika, a mnoštvo vjernika okupilo se na proslavu Spasiteljevog rođenja.
Ovdje donosimo neke od misli iz prigodnih homilija koje je vjernicima uputio biskup Ivica kao i malu fotogaleriju sa božićne svete mise.
Misa polnoćka
Slavimo otajstvo Kristovog rođenja. Koji je smisao riječi otajstvo i zašto ona stoji ispred Kristovog rođenja? Svako je rođenje otajstvo. Ako je nešto postalo svakodnevno i prešlo u ono što zovemo normalno, i to svakodnevno i normalno ne gubi oznaku otajstva.
Bog je takvo otajstvo koje ne želi ostati skriveno i nedokučivo, nego se želi objaviti. Njegova najveća objava je upravo utjelovljenje i rođenje Isusa Krista, utjelovljenje i rođenje Druge božanske osobe kao čovjeka. Ali tim rođenjem Bog ne prestaje biti otajstvo, jer se svaka nova generacija koja dolazi na svijet začuđeno pita: »Što ti je Bože ovo trebalo? Što te je nagnalo da se ti kao biće koji si odvijeka zatvoriš u jednu vremensku, prolaznu i smrtnu zemaljsku kreaturu?«
Bog je postao čovjekom. Više biće spustilo se na razinu nižeg. Stvoritelj se podvrgao zakonu stvorenja. Besmrtni je postao smrtnim. Onaj koji ne može trpjeti, prema mišljenju filozofa, postao je patnji podložan ili kako reče jedan mudar čovjek: »Bog je postao čovjek da bi naučio plakati«.
Slavimo veliko otajstvo ljubavi Božje koja nam se objavila u njegovu Sinu Isusu Kristu, jer je ljubav jedina riječ koja može izreći i opisati sve ono što Bog osjeća i čini za čovjeka i ljubav kao takva ostaje otajstvo, jer je Bog ljubav naprosto.
Gdje god je ljubav na djelu, bilo da dolazi od Boga ili od čovjeka, a kod čovjeka dolazi od Boga, jer je od Boga naučio, ljubav je uvijek otajstvo koje se očituje na stotinu načina: ljubav kao život, ljubav kao žrtva, ljubav kao praštanje, ljubav kao milosrđe, kao strpljenje, kao trpljenje, kao ne nasilje,…
U Isusovu rođenju su se nebo i zemlja susreli. Susret se dogodio u novom životu.
Zašto Spasitelj kao novorođenče? Bog je došao k nama kao novorođenče, kao novi život, kao život. Bog je na strani života. Gdje ima života ondje ima i Boga.
Donositi život, darivati život, davati život, znači imati budućnost. Sa životom je povezana svaka drugu ljudska aktivnost, jer život kao takav podrazumjeva sve: ljubav, nadu, vjeru, rast, razvoj, muku, patnju, strpljenje, zabrinutost, radost, žalost, napredak,…. Bog kao život, Bog kao novi život, je najveća poruka Božića i najjači govor nama danas u Hrvatskoj. Naša zemlja ostaje bez života. Po službenoj statistici u posljednji deset godina u Hrvatskoj je 19 000 više umrlih nego rođenih, ne računajući cijele obitelji koje su napustile zemlju.
Mi moramo voljeti i zavoljeti život, donositi život, radovati se životu, promicati i podržavati život. Moramo se nanovo roditi, u duhu se nanovo roditi i preporoditi. Kad zavolimo život zavoljet ćemo i Boga i razumjet ćemo Boga, jer on je uvijek na strani života, jer je on Život u punini, jer nam on sada dolazi kao Život i donosi nam život za ovdje i za vječnost. Amen.
Misa božićnog jutra
Bog se izražava riječima i tako na vidjelo izlazi ono što je u Bogu sakrito. Riječ koja nam je upućena, koja nam je poslana, jest osoba, Isus Krist. Kao što se i mi izričemo i priopćavamo drugima: riječima, djelima, ponašanjem i onim što jesmo, tako se nama Bog objavljuje po svome sinu Isusu Kristu.
Kao što će na križu biti snažan njegov govor kad bude šutio i trpio, na isti način nam i danas govori jače nego ikad jer se rodio kao nejako dijete koje još ne može riječ izustiti, ali nam govori svojim pojavkom kao dijete i svojim dolaskom kao čovjek.
Mi snagom vjere vidimo u tom dijetetu Svjetlo svijeta. Svjetlo koje se ne nameće, nego na neki način izaziva i provocira da mu se približiš, baš kao i djetetu koje plače, koje se ne može nametnuti, ali te svojim plaćem poziva, plačem te može izazvati, ako ni na što drugo da ga bar dođeš vidjeti i da u tom gledanju spoznaš čime bi ublažio njegov plač.
Evanđelist kaže: »Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.« (Iv 1, 12). Bog sebe predlaže i daje se kao mogućnost, kao ponuda koja te može usrećiti i obogatiti, ali je na tebi izbor prihvaćanja ili odbijanja. Mogućnost, ne obveza. Mogućnost da budeš „dijete Božje“. To drugim riječima znači: mogućnost da ne budeš stranac na svijetu, da se osjetiš da nekome pripadaš, da nisi pao s neba i da nisi odsjećena grana.
Svi smo mi koncentrirani i sabrani u Sinu Božjem. Već jesmo djeca Božja, već pripadamo Bogu, a sad nam se daje mogućnost da to i spoznamo i znademo. Sad se možemo otići kao takvi registrirati i upisati kao posinjena i zakonita djeca Božja. Ako smo Božji, to znači imamo udioništvo na Božjem kraljevstvu, i na neki način ono što nam se nudi kao milost, kao dar, postat će naše pravo i vlasništvo.
Svjetlost se javlja u tami kao izazov i poziva nas da se uputimo prema toj svjetlosti i otkrijemo o čemu se radi. Da se približimo tim jaslicama i tom dijetetu i da u njemu upoznamo nedokučivu ljubav Božju koja se ne može ničim protumačiti, niti razumjeti, nego samo prihvatiti.
U svome Sinu, Isusu Kristu, Bog nas je pogledao, Bog se k nama sagnuo, nad nas se nadvio, nas je sobom ispunio, i zato na Božić kad molimo Vjerovanje i dođemo do riječi: »I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice; i postao čovjekom«, pokleknemo. Klečimo i klanjamo se neizrecivoj ljubavi Božjoj, jer je to jedino što možemo učiniti. Ne možemo umom dokučiti, ne možemo istom mjerom uzvratiti,… jedino što možemo je zahvalno se nakloniti i pokloniti i reći:
»Hvala! Hvala Ti Oče, Stvoritelju neba i zemlje, što nas sve ljubiš i prihvaćaš na isti način kao svoga Sina jedinica i što time ne praviš nikakvu razliku među svom svojom djecom. Svi smo tvoji sinovi i kćeri, u tvome Sinu Isusu Kristu. Molimo te da se o njegovu rođendanu i mi rodimo na novi život i ovom svijetu donesemo novu nadu za kojom čezne svaki čovjek i svako vrijeme. Amen.«
