Intervju s mons. Valterom Županom: Prepušteno Božjem vrednovanju

mons Valter ZupanOvaj razgovor s mons. Valterom Županom, krčkim biskupom u miru vođen je nakon Drugog nacionalnog susreta obitelji na Trsatu a neposredno prije njegovog odlaska u SAD.

Za nama je Drugi nacionalni su­sret hrvatskih katoličkih obitelji na Trsatu, na kojemu ste kao pred­sjednik Vijeća HBK za život i obitelj propovijedali. Vjerujem da Vam je u mislima još uvijek i prvi takav susret koji je svojom nazočnošću podržao i papa Benedikt XVI. Jesu li ovi susreti ispunili Vaša očekiva­nja?

Ispunjavanje očekivanja ovisi o čemu razmišljamo kada je u pitanju narav tih susreta, ono što se od njih očekuje. Svi takvi susreti, bilo biskupijski, bilo nacionalni, zapravo su vrhunac djelovanja za obitelji. Njihov uspjeh ovisi o pastoralnim aktivnostima koje su poduzimane kroz razdoblje od tri godine. Zato je o očeki­vanjima teško govoriti. Svakako, može se reći, kada je riječ, kako o prvom, tako i o drugom Nacionalnom susretu obitelji, da su ispunili očekivanja što se tiče sudioni­ka. Bili smo zadovoljni brojem sudionika koji su bili prisutni u Zagrebu na prvom Nacionalnom susretu obitelji na kojem je sudjelovao i papa Benedikt XVI. Tako možemo biti zadovoljni i brojem sudioni­ka na Trsatu. Što se ovih drugih stvari tiče, njih je vrlo teško definirati, jer samo je Bogu poznato jesu li obitelji sudjelovale u pripremama s ciljem uzdizanja duhovnog, intelektualnog i vjerskog nivoa. Ali, mi se nadamo, prema vanjskim pokazateljima, da je bio prisutan angažman koji upuću­je na zaključak da će plodovi ovih susreta biti prilični.

Od samoga ste početka biskupske službe predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj. Kakva su bila Vaša za­duženja u tom vijeću?

Vijeće HBK za život i obitelj, kao uosta­lom i sva druga tijela HBK imaju zadaću da biskupima podastru materijale, pro­bleme i aktualnosti glede onoga za što su ta vijeća ustanovljena. Konkretno, vijeće za život i obitelj dužno je pratiti na čitavom nacionalnom, ali i međunarodnom planu potrebe obitelji, aktualnosti, problematiku obitelji, a zatim predlagati plenumu HBK što bi bilo potrebno za napredak ži­vota i obitelji poduzimati na našem nacio­nalnom planu. Mi smo to nastojali učiniti. Smatrao sam, čim sam postao predsjed­nik toga Vijeća da neću moći adekvatno izvršiti tu svoju službu bez određenoga instrumentarija. To znači, smatrao sam potrebnim da HBK po uzoru na druge bi­skupske konferencije izda direktorij za pa­storal obitelji. To smo, hvala Bogu, uspjeli učiniti zahvaljujući stručnjacima koji su se dali na posao, naročito iz današnje Đako­vačke nadbiskupije. Kao drugo, vidio sam da se ne može kontinuirano sistematski i planski raditi bez jedne institucije kao što je Ured za obitelj. Zato sam nastojao da dođe do njegova osnivanja. I do toga je došlo, te mogu biti ponosan na to što je Ured zaživio i što se voditelj Ureda zdušno zauzima za unapređenje čitave tematike obitelji, te prati po svojim mogućnostima problematiku obitelji koja je, kako se vidi, toliko velika i opsežna da je nemoguće da to prati samo jedan čovjek. Zato se, uza sve zauzimanje voditelja – dr. Petra Kre­šimira Hodžića, vidi da bi na tom planu trebalo još mnogo učiniti.

Za Vama je 17 godina biskupske službe. Kako biste ocijenili to raz­doblje svojega života u usporedbi s onim svećeničkim?

Kao svećenik, župnik je zauzet u prvom redu za duhovni rast – vodstvo župe, iako mu mora biti na srcu i stanje cijele Biskupije, pa i šire. Kod biskupa je to još malo šire. Biskup mora voditi brigu o napret­ku čitave Biskupije, ali i na planu cijele Biskupske konferencije, pa i cijele Crkve. Dakle, posao biskupa se proširuje na je­dan veći djelokrug rada.

mons Valter Zupan (1)

Kao biskup dosta ste putovali. Jesu li Vam ta putovanja donosila više radosti ili poteškoća?

Mislim da se u biskupskom životu pu­tovanja uopće ne mogu odijeliti od pasto­ralnoga rada. Uvijek su ta putovanja bila službena, to znači pastoralna. Pastoralni rad nosi sa sobom kako radosti, tako i poteškoće. Putovanja mi kao takva nisu predstavljala neku poteškoću, makar su neka od njih bila i napornija, ali što se tiče gledanja na duhovne radosti, tj. pastoral­ne radosti ili poteškoće, ne bih to dijelio od pastoralnoga rada, bilo da je biskup u svom uredu, u biskupskom dvoru, od pu­tovanja kada se nalazi na terenu, jer to je zapravo sve ono što spada u njegov rad, a onda tu ima i poteškoća i neugodnih stva­ri – križeva, ima i duhovnih radosti koje Bog daje.

Prigodom pastirskih pohoda koje ste prošli više puta u svakoj našoj župi, imali ste priliku vidjeti stanje vjere u Krčkoj biskupiji. Kakvim bi­ste ga ocijenili?

Kompleksno je to procjenjivanje i ocje­njivanje. Naša je biskupija jedno migrant­sko područje, tj. područje na koje dolaze ljudi, osobe vjernici, pa i nevjernici s drugih područja naše domovine. Dakle, fluktuacija stanovništva je dosta velika. To se još poja­čava u turističkim mjesecima od svibnja do listopada. Sve to utječe na vjernički život i zato nije lako procijeniti. Sigurno je da i na našem području sekularizacija i slične poja­ve donose stvari koje utječu na vjernički ži­vot i zato se mora raditi na tome da vjernici u našoj Biskupiji budu duhovno izgrađeni kako bi se mogli nositi sa mnogim izazovi­ma našega vremena. Mislim da još uvijek možemo biti zadovoljni, ali se ne smijemo uljuljavati u neku sigurnost, nego se mora­mo truditi i raditi, te iznalaziti nove moguć­nosti, nova rješenja za današnje prilike, za današnju situaciju.

S duhovnim zvanjima Krčka bi­skupija nije do sada imala većih poteškoća. Vi ste zaredili lijepi broj mladih svećenika. Jeste li po tom pitanju zadovoljni?

Zaista sam zahvalan Bogu što sam za vrijeme svoje biskupske službe zaredio 22 nova svećenika, a još dvojicu sam do­veo do samoga ređenja. Njih sam zaredio za đakone i za dva mjeseca će biti njihovo svećeničko ređenje. Praktično bi se moglo reći da sam dvadesetčetvoricu doveo do svećeništva. Ne pripisujem zato nikakve zasluge sebi, nego želim naglasiti velike zasluge naših vjernika koji tijekom čitave godine, a naročito tijekom mjeseca svib­nja na svibanjskim pobožnostima zdušno mole za duhovna zvanja. Mislim da iako je naše područje izrazito turističko, jer nema većeg mjesta u našoj Biskupiji koje nije već obilježilo 100. obljetnicu turističke djelat­nosti, a znamo da turizam nosi sa sobom, kako mnoge pozitivnosti, tako i mnoge kompleksnosti i poteškoće, da smo uza sve to do sada smo imali dovoljan broj du­hovnih zvanja. Zato bih htio u prvom redu zahvaliti Bogu i naročito Majci Božjoj što nas nije nikada napustila, ali ovom prigo­dom želim izraziti svoju zahvalnost svim vjernicima, naročito onima koji u tišini i povučenosti znadu moliti i žrtvovati se za duhovna zvanja. Činjenica je da svega toga u ovom okruženju ne bi bilo, kada mi ne bismo od Boga izmolili dar duhovnih zva­nja i to do tolike mjere da je do nedavno jedna petina naših svećenika radila izvan Biskupije, a na rad izvan biskupije daje se svećenike koji imaju svoje kvalifikacije i sposobnosti. Dakle, mi još uvijek pomaže­mo i općoj Crkvi i našoj nacionalnoj Crkvi i drugim biskupijama u našoj domovini i uza sve to svaka naša župa i s manjim bro­jem vjernika ima svoga župnika.

Kao generalni vikar Krčke bisku­pije bili ste i direktor Caritasa Krč­ke biskupije. Karitativne vas djelatnosti nisu mimoišle ni kao biskupa. Kako doživljavate današnje potrebe obitelji?

Možemo razlikovati materijalne i duhov­ne potrebe. Materijalne su potrebe vidljive, a one duhovne su manje vidljive, ali nisu zato ni manje važne ni manje prisutne. Materi­jalnih smo potreba imali jako mnogo za vri­jeme Domovinskog rata, međutim i danas ima tih potreba sve više i više. O tome sam samo nešto malo spomenuo u propovijedi na Trsatu da se mnoge obitelji bore sa veli­kim materijalnim poteškoćama, također na našem području, ali i izvan našeg područja. Kao predsjedniku Vijeća za obitelj mnoge mi se osobe obraćaju i za materijalnu pomoć, tako da su mi poznate situacije i izvan naše Biskupije. Te situacije nisu samo velike, nego bih se usudio reći i katastrofalne. Materijal­na situacija mnogih obitelji u našoj domo­vini stvarno vapije Bogu za pomoć i trebalo bi mnogo učiniti da se tim ljudima zaista pomogne. Što se tiče duhovne situacije, mi­slim da tu treba jako puno raditi, jer bi naši ljudi što se tiče duhovne, pa i intelektualne razine razumijevanja različitih društvenih pojava uistinu trebali napredovati, a usudio bih se kazati i otvoriti oči zato da razumiju kako su mnoge stvari i u duhovnom pogledu itekako povezane s materijalnim stanjem, materijalnom situacijom. Zato nije dovolj­no raditi samo na materijalnom uzdizanju, treba raditi na intelektualnom i duhovnom uzdizanju. Mnogo puta moramo priznati da ljudi ne vide važnost i potrebu toga intelek­tualnog i duhovnog uzdizanja, zato kada se na tom planu želi raditi ne nailazi se na do­voljno razumijevanja. Taj rad nekako uobi­čajeno nailazi na poprilične poteškoće i zato zahtijeva puno strpljivosti, puno upornosti, jer kada se strpljivo i ustrajno radi ni rezul­tati ne izostaju.

Sveta misa uz katedralu3

Tijekom Vaše biskupske službe bilo je na planu Biskupije lijepih i velikih događaja. Koji su Vam od njih naročito dragi i po čemu ćete ih pamtiti?

I kod toga pitanja treba razlikovati vanjska slavlja koja po svojoj pojavnosti podliježu nekim ocjenama, ali se to ne može odijeliti od duhovnih plodova, od onoga što Bog vidi, od onoga što su ta slavlja polučila u duhovnom pogledu u dušama ljudi. Mi možemo procjenjivati samo na temelju onoga pojavnoga, ono­ga što vidimo. Na takvim temeljima bih mogao procijeniti neka značajna slavlja za našu Biskupiju. Godine 2002. uspjeli smo prenijeti posmrtne ostatke našega biskupa Antuna Mahnića iz Zagreba i položiti ih u posebnu grobnicu u našoj Katedrali kamo ljudi dolaze, mole i traže zagovor. S time bih u vezi naglasio još jedan važan događaj, a to je pokretanje postupka za proglašenje blaženim i svetim sluge Bož­jega Antuna Mahnića. Jako mi je drago što sam imao priliku predvoditi, koliko mi je poznato prvo, hodočašće naše Biskupije u Svetu Zemlju, veliko hodočašće od čak 460 hodočasnika u tri aviona. Još sam i sada Bogu zahvalan što se, uz tako veliki broj hodočasnika, nije baš ništa dogodilo što bi pomutilo radost, nikakva nezgoda ni nesreća… Sve se je tako lijepo odvija­lo, pa ja i sada zahvaljujem Bogu i Majci Božjoj što su nas zaštitili na tom značaj­nom putu koji je imao lijepih odjeka i li­jepih plodova, sudeći barem po onom što su naši vjernici izražavali. Također sam Bogu zahvalan za biskupijska hodočašća u Lurd, a naročito u Fatimu.

Na planu Biskupije uspostavili smo i Ured za obitelj što je pove­zano s obiteljskim savjetovalištem koje radi na čemu sam zahvalan Bogu i voditeljici, jer znam da pruža ljudima učinkovitu pomoć.

Biskupijski susret obitelji koji smo prošle godine imali, također je lijepi do­gađaj kojemu je prisustvovalo oko 1000 ljudi s područja cijele Biskupije, a uzima­jući u obzir njezinu otočnu konfiguraciju, smatram da je to bio veliki broj.

Bogu sam zahvalan i što smo uspjeli izgraditi Dom za starije i nemoćne sveće­nike, a također i Dom za duhovne susrete „Betanija“ u Ćunskom kroz koji je na du­hovnim susretima, obnovama i seminari­ma do danas prošlo, prema točno vođenoj evidenciji, preko 17.000 ljudi.

Ovo su samo neki događaji koji, kako sam rekao, možemo prosuditi na planu pojavnosti, a ono što su ti događaji donijeli po pitanju duhovnog uzdizanja, to je samo Bogu poznato, pa neka bude prepušteno i njegovom vrednovanju.

Razgovarala: Mirjana Žužić

Print Friendly, PDF & Email