Trećeg dana, kapelani predvođeni svojim biskupom Jurom Bogdanom posjetili su krčku katedralu gdje ih je dočekao mjesni biskup Ivica Petanjak i generalni vikar mons. Franjo Velčić. Mons. Petanjak je predstavio trenutno stanje u Krčkoj biskupiji, a mons. Velčić je progovorio o povijesti krčke katedrale i sluzi Božjem Antunu Mahniću, čiji se grob nalazi u katedrali. Susret u katedrali završen je s molitvom na grobu sluge Božjeg Antuna Mahnića.

Na početku svete mise mons. Petanjak obratio se okupljenima pozdravnim govorom u kojem je rekao: „Poštovani štovatelji sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića! Od srca vas pozdravljam večeras u našoj katedrali u kojoj se svake godine okupljamo kako bi obilježili spomen i obljetnicu rođenja za nebo velikog biskupa naše biskupije, svetog života Antuna Mahnića.
Od studenog 2002. godine, od kada je njegovo tijelo preneseno ovdje, neprekidno se njegov sveti lik stavlja pred nas kao uzor i zagovornik. Ovo je mjesto njegovog boravka, njegove službe, uz katedru i oltar s kojih je očinski vjernike naše biskupije učio, bodrio, pomagao i za njih euharistiju slavio.
Od srca pozdravljam predvoditelja večerašnjeg euharistijskog slavlja mons. dr. Toma Vukšića. Dragi nadbiskupe Tomo, drago nam je da kao vrhbosanski nadbiskup koadjutor predvodite ovo slavlje, jer se vrhbosanski pomoćni biskup koadjutor dr. Ivan Šarić, kasniji vrhbosanski nadbiskup, u zagrebačkoj katedrali, biranim riječima, oprostio od sluge Božjeg na dan njegova sprovoda, 18. prosinca 1920. Dobro došli!“

Nakon Službe Riječi, mons. Vukšić uputio je prigodnu homiliju:

Mons. Antun Mahnić, krčki biskup, umro je na glasu svetosti, koji ga je pratio već za života, a takvo uvjerenje naroda Božjega trajalo je nakon njegove smrti, bez prekida kroz cijelo vrijeme. Uz zaslužna i brojna Mahnićeva djela, ta fama sanctitatis poslužila je kao poticaj njegovu nasljedniku mons. Valteru Županu da, upravo na današnji dan 2013. godine, slavljem svečane svete Mise, zajedno s brojnim biskupima, svećenicima i vjernicima laicima, u ovoj katedrali otvori i započne službeni crkveni postupak za njegovo proglašenje blaženim pa ga cijela Crkva otada naziva sluga Božji.

I.

Brojna su dakle i velevrijedna djela Antuna Mahnića. Započeo ih je kao svećenik u Sloveniji i nastavio stvarati još više kao biskup u Hrvatskoj. Zato je jedan njegov životopisac s pravom mogao ustvrditi: „Mahnić je Sloveniji dao mnogo, a Hrvatskoj je dao – sve!“ Njegova su djela brojna, no danas nismo okupljeni u ovoj njegovoj katedrali na slavlju svete Mise radi nabrajanja i dodatnoga njihovog proučavanja, nego radi ponizne molitve da Providnost Božja, kad i ako to bude njezina volja, učini te ga Crkva uzdigne na čast oltara. Ovdje smo radi isticanja i poziva na nasljedovanje njegova primjera da kršćani, u skladu sa svojim mogućnostima, daju sve od sebe za Crkvu Božju i napredak Kraljevstva Božjega u domovini koju im je Providnost darovala kao prostor i mjesto dokazivanja i rasta, rada i molitve, posvećenja i spasa.

Biskup Mahnić je za misao vodilju svoje službe izabrao riječi „In cruce salus“ – U križu je spas! To su riječi kojima se u kršćanskoj vjeri naznačuje da se spasenje čovječanstva duguje Kristovu djelu otkupljenja, koje se dogodilo na križu po Isusovoj vjernosti. Izraz se nalazi u spisu poznatoga duhovnog pisca Tome Kempenca „O nasljedovanju Krista“ i zauzima središnje mjesto na putu kojim kršćanin treba proći, slijedeći tragove Isusa Krista, radi postizanja savršenstva.

Mahnićevi suvremenici svjedoče da je mnogo radio i mnogo molio, a najviše volio. To je bilo zato što su, nakon Isusova djela otkupljenja po križu, odnosno nakon toga ponuđenoga spasenja svakom čovjeku, u Mahnićevu životu rad, molitva i ljubav bili njegov križ na kojemu je želio dokazati svoju vjernost i po kojemu je nastojao postići svoje spasenje. To zaista jest primjer za nasljedovanje.

Bio je zapažen intelektualac svoga vremena, ali još više dušobrižnik i duhovnik. I dok se mnogo trudio i ulagao u znanje, ovo drugo mu je uvijek bilo u prvom planu. Svjestan da je svećenik i da se njegovo poslanje sastoji u svjedočenju i propovijedanju istina i radosti kršćanske vjere, pred očima je, možemo to pretpostaviti, stalno imao poznato pravilo duhovnosti koja mu je očito bila draga: „Kada dođe dan suda, zacijelo nas neće pitati što smo čitali, nego što smo radili; niti jesmo li mudro govorili, nego jesmo li pobožno živjeli“ (T. Kempenac).

Ovaj sluga Božji, po sudjelovanju u otajstvima kršćanske vjere, znao je za svoga života „zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti“ (Popričesna, petak, II. Došašća). Služio se redovito i rado svojim talentima i imutkom, ali mu oni nikada nisu bili ni motiv ni svrha već samo draga Božja stvorenja i vrlo korisna sredstva u predanom služenju Isusu. Trudio se da ti Božji darovi u njegovu životu i djelovanju nikada ne zasjene svoga Darovatelja, jer je bio uvjeren da: „Tko se prilijepi uz stvorenje, propast će s njime; tko se prihvati za Isusa, stajat će do vijeka“ (T. Kempenac).

II.

U križu je spas! To je bila misao vodilja biskupa Antuna Mahnića. I vrlo je sretna okolnost što je danas blagdan sv. Ivana od Križa, utemeljitelja reda bosonogih karmelićana, sveca s velikim mističnim iskustvom, vrlo uglednoga mističnog teologa i učitelja mistike (doctor mysticus), kako ga je Crkva službeno nazvala. Odnosno, učitelja posvećenja na putu spasenja.

Prema nauku svetoga Ivana od Križa (Benedikt XVI. opća audijencija, 16. veljače 2011.), sve što postoji Božje je stvorenje i dobro je. Po stvorenjima možemo otkriti Onoga koji je u njima ostavio svoj trag, a vjera je jedini izvor, koji je čovjeku darovan radi poznavanja Boga onakvoga kakav jest u sebi. Sve što je Bog želio priopćiti čovjeku, rekao je u Isusu Kristu, svojoj Riječi koja je postala čovjek (usp. Iv 14,6). Svaka stvorena stvar je ništa u usporedbi s Bogom i samo u njemu ima vrijednost. I dosljedno tomu, da bi se došlo do savršene ljubavi Božje, svaka druga ljubav mora se uskladiti u Kristu s božanskom ljubavi. Sve treba biti smješteno u Boga kao središte i svrhu života. Taj dugačak i naporan postupak pročišćenja zahtijeva velik osoban napor, ali njegov pravi protagonista je Bog. Pri tomu, sve što čovjek može učiniti jest da bude raspoloživ, to jest biti otvoren Božjemu djelovanju i ne praviti mu zapreke. Ritam rasta u vjeri, nadi i ljubavi ide usporedo s djelom pročišćenja i sjedinjenja s Bogom. U tom vrhovnom stanju sveta duša sve spoznaje u Bogu i ne treba više prolaziti kroz svijet stvorenja da bi došla do Boga. Duša se u tom stanju osjeća natopljena božanskom ljubavlju i raduje se zbog toga. Tako nas poučava sv. Ivan od Križa.

Život sv. Ivana od Križa bio je vrlo naporan, pun iskušenja, protivljenja i svakodnevnih križeva. Nije to bio „let na oblacima mistike“. Čak je i zatvor iskusio, ali je upravo u danima tog opasnog zatočeništva napisao jedno od svojih najljepših djela pri čemu mu je snagu davala vjernost Kristu. Taj hod s Kristom, prema njegovu nauku, nije dodatni teret na već teško breme našega života, nije nešto što bi ga učinilo još težim, već je nešto posvema drukčije. To putovanje s Kristom je svjetlo i snaga koje pomaže nositi breme života. Jer, ako čovjek u sebe unese veliku ljubav, ta ljubav mu daje skoro krila i lakše podnosi muke života. Odnosno, prepustiti se da me voli Bog, koji je ljubav, jest svjetlo koje pomaže nositi breme u svakodnevici. Ta svetost nije naše djelo, ali otvorenost za nju jest naš doprinos.

III.

Spas je u križu, poručuje Mahnić. A u skladu s tom porukom, kao savjet pisao je sv. Ivan od Križa: „Da bi stigao do uživanja svega, ne traži užitak u ničemu. Da bi stigao do posjedovanja svega, ne želi posjedovati ništa. Da bi postigao biti sve, ne želi biti ništa. Da bi stigao do poznavanja svega, ne traži znati nešto o ničemu. Da bi došao do onoga što sada ne uživaš, moraš proći kroz neuživanje. Da bi došao do onoga što ne znaš, moraš proći kroz neznanje. Da bi došao u posjed onoga što nemaš, moraš sada proći kroz neimanje ničega. Da bi došao do onoga što nisi, moraš proći kroz sadašnje nisi.“

Vrlo častan je to i veoma zahtjevan hod za Kristom. Ali, u križu je spas! Zato hvala ti, Gospodine, za primjer sluge Božjega Antuna Mahnića i molimo te da ga, po zagovoru sv. Ivana od Križa, uzdigneš na čast oltara. Po Kristu Gospodinu našemu.

Na kraju misnog slavlja riječi pozdrava i zahvale, posebice predvoditelju slavlja, uputio je postulator dr. Saša Ilijić. „Dolazite nam kao nasljednik dvojice vrhbosanskih nadbiskupa – suvremenika biskupa Mahnića: Ivana Evanđeliste Šarića i sluge Božjega Josipa Stadlera. Sva ta trojica velikana živjeli su u svojim biskupijama sinodalnost koju i sada promovira Papa Franjo. Pažljivo su osluškivali i mudro odgovarali na potrebe povjerenih im vjernika. Sada tražimo njihov zagovor kako bi i sami prepoznali i čitali znakove vremena i na njih spremno odgovorili. To možemo samo ako poput sluge Božjega biskupa Mahnića prihvatimo Isusa Krista kao jedinog i istinskog spasitelja.“ Postulator se spomenuo nedavno prerano preminulog krčkog svećenika vlč. mr. Antona Peranića, predstojnika Katehetskog ureda, koji je od samog prijenosa tijela biskupa Mahnića u krčku katedralu, redovito organizirao godišnja hodočašća djece na njegov grob te se zauzimao da lik Sluge Božjega, kroz školski i župni vjeronauk, što više približi djeci i mladima.

Biskupi, svećenici i redovnici uputili su se zatim na grob Sluge Božjega gdje je biskup mons. Tomo Vukšić predvodio molitvu za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

Tekst: Irena Žužić
Foto: Dean Kosić

Oslanjajući se na čitanja toga dana, posebice 2. poslanicu sv. Pavla Korinćanima, biskup je u propovijedi, između ostalog, poručio:

“Isus poziva svoje učenike, a to znači i nas danas, da žive na neočekivan način. Umjesto da na zlo odgovore zlom, što je prirodno najspontaniji odgovor, oni se moraju zlu suprotstaviti dobrim. Gledano čisto ljudski, to izgleda naivno i ponižavajuće, ali to je najdublji kršćanski stav kojeg je sam Isus živio, a sveti Pavao smatra osobitom Božjom objavom.
Ne uzimamo iz svog bogatstva da bismo drugima dali ono što bi moglo potaknuti naš ponos i našu oholost, već crpimo iz svog siromaštva i milošću Božjom možemo mnogima pomoći. To je paradoks apostolskog i duhovnog života: Gospodin nas ostavlja siromašnima, ostavlja nas u poteškoćama i tu se očituje njegova milost i sjaji njegova ljubav. »Siromašni, ali mnoge obogaćujemo«, ako u svom siromaštvu dopustimo Bogu da djeluje. Ostajući siromašni, siromašni u svakom smislu, u sebi uistinu prihvaćamo Božje bogatstvo, koje je drugačije naravi, kako bismo ga prenijeli drugima.
Molimo Gospodina da uveća radost našeg siromaštva, žalosti, neshvaćenosti pred svijetom, kako bismo ga mogli obogatiti Božjim dobrima.
Poznato je da je sluga Božji biskup Mahnić veoma dobro poznavao poslanice svetog Pavla i da su ga njegovi suvremenici zvali „našim svetim Pavlom,“ ne samo zato što je memorirao svetog Pavla nego očito i zato što je i sam živio duh najvećeg Apostola i što se kroz njegov život i djelo očitovao taj vatreni temperament koji je iza sebe dizao prašinu.
Neka i nam jedini učitelj Isus Krist, po primjeru i zagovoru svetog Pavla i sluge Božjeg biskupa Mahnića, danas udijeli Duha odvažnosti koji će se moći snalaziti u svim ovim kontrastima svijeta.”

Na kraju misnog slavlja, biskup Petanjak predvodio je molitvu za proglašenje blaženim i svetim Sluge Božjega na njegovu grobu.

Na kraju misnog slavlja pozvao je sve da mu se pridruže u molitvi za proglašenje svetim sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića koju je predvodio na njegovom grobu, istaknuvši kako čvrsto vjeruje kako nas prati snažan zagovor ovog svetog biskupa kod Gospodina te smo po tom zagovoru, kako smo i do sada osjetili, zaštićeni od mnogih zala.

Zbog poštivanja mjera koje su na snazi zbog suzbijanja pandemije, misno slavlje održano je mnogo skromnije od planiranog. Osim što je smanjen broj uzvanika, u katedrali su bili samo vjernici laici koji predstavljali svoje dekanate: Ive i Donatela Mlacović (Cres), Ana i Robert Brozić (Krk), Šime Mužić i Madina Hofmann Budinić (Mali Lošinj), s. Valentina Marinović i Sanja Dunato (Omišalj), Ivana i Nadio Kralj (Rab) i Slavica Petrinović i Nada Soldatić (Vrbnik). Ostali vjernici mogli su pratiti slavlje u ostalim prostorima kompleksa krčke katedrale: kripti, kapeli Srca Isusova te crkvi sv. Kvirina. Također misno slavlje moglo se pratiti putem Laudato TV-a te krčke kablovske televizije i lokalnih radio-postaja: Radio Otok Krk, Radio Rab i Radio Jadranka iz Malog Lošinja.

Na misnom slavlju predvoditelj slavlja mons. Lingua koristio je pastirski štap biskupa Mahnića, a korišten je, među ostalima, i njegov kalež.

Na početku misnog slavlja okupljenima se obratio biskup domaćin mons. Ivica Petanjak. Izrazio je žaljenje što se ova godina nije mogla održati onako svečano i sadržajno kao što se željelo i planiralo. To da se u našim životima mnogošto otme našim planovima i zamislima i poprimi posve novi tijek koji treba znati prihvatiti, kazao je biskup Petnjak, svjedočio je i život Sluge Božjega: „Poput Abrahama, koji je morao napustiti svoj dom i zavičaj, dolazi novi biskup u ovu sredinu, koja je unatoč svojoj malenosti, obilovala svakodnevnim izazovima uzrokovanim narodnim, jezičnim, kulturnim, političkim i svjetonazorskim, a u velikoj mjeri i crkveno-liturgijskim različitostima staroslavenskog i latinskog bogoslužja.
Kao vjernik i kao znanstvenik, a sada i kao pastir jedne mjesne Crkve, biskup Mahnić je mudro studirao i prosuđivao svoju novu sredinu, a potom donosi odluke koje nisu uvijek i nisu od svih bile prihvaćane, ali su bile tako utemeljene da ih se nije moglo oboriti.
Kao zagovornik narodnog jezika u liturgiji, kojim se služila većina tadašnjih katolika ove biskupije, Antun Mahnić je u Krku podigao staroslavensku tiskaru, osnovao Staroslavensku akademiju, izdavao nekoliko časopisa i svojim brojnim poslanicima, koje su zapravo pravi teološko-filozofski traktati, prosvjećivao i trajno formirao svećeništvo svoje biskupije.
Znao je vrijednost redovništva te je u svoju biskupiju primio i pomagao družbu koja se tek razvijala – Sestre Presvetog Srca Isusova na čelu s njihovom utemeljiteljicom, sada također službenicom Božjom, Marijom Krucifiksom Kozulić.
U franjevcima trećoredcima imao je trajne prijatelje i podupiratelje svojih djela, a u riječkim kapucinima, na čelu s dugogodišnjim provincijalom Bernardinom Škrivanićem, istomišljenike i suradnike.
Tako veliki duh ostavio je neizbrisivi trag u cijelom slovenskom i hrvatskom katoličkom svijetu i to među mladima i zato se s pravom biskupa Mahnića zove ocem Hrvatskog katoličkog pokreta i katoličke akcije, jer je u duhu sveopće obnove Crkve koju su pokrenuli papa Lav XIII. i sveti Pio X., to isto želio ostvariti u našoj sredini. Na njegovoj baštini su se nadahnjivali ne samo mladi, nego i mnogi svećenici i biskupi, pa i sveci kao što su blaženi Ivan Merz i službenica Božja Marica Stanković.
Cijela ova godina bila je u znaku ovoga gesla: Više svjetla i to zato što je biskup Mahnić tražio od svojih učenika i sljedbenika da budu svjetlo ovome svijetu, a svi njegovi suvremenici o njemu govore i pišu kao o svjetlu i luči koja je njima bila putokaz života.
Sve što je biskup Mahnić bio i sve što je činio i učinio, bilo je vođeno dubokom vjerom koja je proizlazila iz njegovog izvrsnog poznavanja Svetog pisma i žarke želje da nasljeduje Isusa Krista. Mi danas uoči njegovog stotog rođendana za nebo, želimo proslaviti ovog Božjeg ugodnika i moliti ga da poput njega i mi budemo svjetlo svojoj braći i sestrama.“

Biskup Petanjak zatim je pozdravio predvoditelja slavlja, suslavitelje i vjernike i zahvalio svima na sudjelovanju.

U homiliji, mons. Giorgio Lingua osvrnuo se na pročitano Evanđelje toga dana koje za protagonistu ima sv. Ivana Krstitelja, onoga koji je „poslan od Boga, kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo“. Kako ističe propovjednik „(Ivan Krstitelj) shvatio je da je u usporedbi s Mesijinim dolaskom sve ostalo manje važno, bezvrijedno. „Primjer njegova života, toliko strogog, toliko radikalno zahtjevnog kojim je privlačio ljude, bio je u isto vrijeme jamstvo vjerodostojnosti.
I danas ljudi očekuju od onih koji navještaju dolazak Mesije da budu svjedoci svjetla. Njihova riječ postaje vjerodostojna kad je popraćena čestitim, strogim i nadasve dosljednim životom.“
I danas moramo, ističe mons. Lingua „moliti da propovjednici budu uistinu svjedoci svjetla koji naviještaju Krista, a ne same sebe, s poniznošću Ivana koji je rekao: „ja mu nisam dostojan odriješiti remenje na obući“.

Mons. Lingua pažnju je zatim usmjerio na lik Sluge Božjeg. „Sluga Božji Antuna Mahnića bio je biskup ispred svog vremena i unaprijed je živio pastoralnu obnovu koja će doći s Drugim vatikanskim koncilom. Već je tada provodio u djelo ono što papa Franjo uporno propovijeda: Crkva u izlasku i bliskost narodu.
Dovoljno je samo pogledati njegove inicijative: izgarao je od želje da naviješta Krista zadivljujućim misionarskim žarom. Nije se ograničavao da samo oni koji idu u crkvu budu poučeni u vjeri, već je pokrenuo časopise, pisao knjige, organizirao događanja i susrete kako bi navijestio Mesiju, često svjestan da propovijeda u pustinji.
Biskup Mahnić je nastojao posvijestiti čitateljima svojih brojnih djela, – ne samo na teološkom, već i na filozofskom, estetskom polju kao i na polju političkih znanosti – da su liberalne ideje, koje su prodirale u književnost, novine i filozofiju, anticipacija današnjeg relativizma i da ugrožavaju katoličanstvo i kršćansku kulturu hrvatskog naroda i da je, stoga, od temeljne važnosti formacija odraslih kršćana, laika koji će biti sposobni utjecati na društvo i graditi kulturni identitet s dubokim katoličkim korijenima. Iz tog je razloga pokrenuo razne inicijative za laike. Posebno je zapamćen po tome što je potaknuo Prvi hrvatski katolički sastanak u Zagrebu 1900. godine iz kojeg će proizaći Hrvatski katolički pokret.
Iz ovog će Pokreta isklijati mnoge mladice svetosti, kao blaženi Ivan Merz i brojni drugi kršćani, naročito snažni i prožeti vjerom, svjedoci svjetla, svjedoci istine. Zbog njihove vjernosti Bogu i Crkvi, nemali će broj njih naići na nerazumijevanje pa čak i progonstvo, do te mjere da se neke također smatra mučenicima.
Odgojni rad i neumorna organizacijska aktivnost biskupa Mahnića odigrali su ključnu ulogu u cijelom tom procesu i stvorili su čvrst temelj, bazu koja će omogućiti suočavanje s teškim vremenima, poput onih koja su stigla neposredno nakon smrti sluge Božjega.“
Također, istaknuo je: Bila bi tragedija da se, nakon svih kušnji prošlih vremena, izgubi vlastiti kršćanski, katolički identitet za koji je plaćena visoka cijena i da se počne slijediti trendove i naučavanja koja na suptilniji, ali ne manje poguban način, pokušavaju iskorijeniti ono što je strpljivo izgrađeno na stupovima i vrijednostima poput onih koje je promicao biskup Mahnić. Bilo bi žalosno kad bi se, nakon što su se zatvorila vrata diktaturama apsolutističkih ideologija, otvorili prozori onome što je papa Benedikt XVI. nazvao diktaturom relativizma.“

Mons. Lingua naglasio je zatim kako je biskup Mahnić kroza sve kušnje života prolazio ispunjen kršćanskim optimizmom te pozvao sve da se nadahnjujemo na njegovu liku.
„Danas nam je više nego ikada, u vremenu pandemije, koje je obilježeno pesimizmom i strahom za budućnost, potreban kršćanski optimizam. Optimizam onih koji ne dopuštaju da budu uvjetovani prolaznim stvarnostima, već su nošeni nadom u Onoga koji dolazi, koji je već došao, ali koji će opet doći. Trebamo se pripremiti za taj dolazak, slušajući proroke poput Ivana Krstitelja, poput biskupa Mahnića koji nas svojim svjedočenjem upozoravaju na bitne vrijednosti, podsjećaju nas da je sve ostalo ispraznost i da svoj pogled moramo usmjeriti na križ, naš spas.
Govorim samom sebi, ali se obraćam i dragoj subraći koja su ovdje prisutna: ne zadovoljimo se sjećanjem i slavljenjem ovog velikog biskupa, već ga pokušajmo nasljedovati.
Zapitajmo se je li Kristov križ u središtu naših misli, je li raspeti Isus smisao našeg življenja, motiv našeg djelovanja, uzrok naše revnosti? Dopustimo da nas izazove biskup Mahnić i stavimo Kristov križ u središte našega života. Ponovimo i mi zajedno s njime: U križu je spas.“

Za vrijeme pretvorbe – na podizanje – sopile su zasvirali Zdravo Tilo Ivan Depikolozvane i Mateo Žužić.

Budući da se ovo obilježavanje ove visoke obljetnice održavalo pod visokim pokroviteljstvom Hrvatske biskupske konferencije, uime predsjednika HBK, na kraju misnog slavlja govor je izrekao mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki. Izrazio je žalost što se biskupi i nadbiskupi nisu mogli danas okupiti u Krku, kako su to željeli i namjeravali. Ipak ovim putem izrazio je duhovnu povezanost svih članova biskupske konferencije i njihovu molitvu „za što skorijim proglašenjem blaženim hrabrog, gorljivog i zauzetog pastira svetog života te brata u biskupskoj službi sluge Božjega biskupa Mahnića“. Rekao je kako je odmah nakon Mahnićeve smrti postojala želja i razvijao se kult, pogotovo među katoličkom mladeži, štovanja biskupa Mahnića kao sveca. Taj glas svetosti postupno se širio a danas je, ističe mons. Hranić, prisutan u širokom sloju hrvatskog i slovenskog naroda, što se vidi i po mnogim hodočašćima na njegov grob u krčkoj katedrali. Istaknuo je napor koji je biskup Mahnić ulagao kako bi mladi vjernici zahvaćeni Evanđeljem svojim sposobnostima složno i odgovorno suočili s izazovima te postali nositelji evanđeoskih vrednota te svakog društvenog razvoja svoga naroda“. Pročitao je zatim Duhovnu oporuku koju je 3 mjeseca prije svoje smrti biskup Mahnić uputio mladim prijateljima. Zamolio je Gospodina da današnjim pastirima i vjernicima, po zagovoru biskupa Mahnića, udijeli „pozorno i osjetljivo srce, više svjetla, sloge i zajedništva, te proročku riječ usred sadašnjih potreba, izazova hrvatskoga društva; mudrosti i otvorenosti u slušanju glasa mladih te revnosti i zauzetosti u njihovu usmjeravanju putem Kristova Evanđelja“.

Svoju riječ na kraju je uputio i postulator kauze vlč. Saša Ilijić. Zahvalio je predvoditelju i sudionicima slavlja. Istaknuo je kako je Mahnić uvijek u prvi plan stavljao Krista koga je htio približiti mladima u želji da ga zavole, dok je sebe uvijek stavljao u drugi plan. Zahvalio je svim hodočasnicima i moliteljima koji su dolazili na grob Sluge Božjega te ostavili i pisani trag njegove blizine i zagovora.

Mons. Lingui predan je zatim prigodan poklon: košara domaćih delicija.

Apostolski nuncij, nadbiskupi i biskupi te svećenici i redovnici uputili su se zatim na grob biskupa Mahnića i izmolili molitvu za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

Novi broj Glasnika postulature Mahnićevo slovo u studenom posvećen je u cijelosti posljednjoj godini zemaljskog života Sluge Božjega. Njegovoj patnji na bolesničkoj postelji s koje je i dalje obasipao radošću i svjetlom svakoga tko mu je došao u posjet, a po njima i šire. Njegovim posljednjim trenutcima do prelaska u Vječnost te sprovodnim obredima i ukopu. I u ovom se broju odškrinjuju tek malo vrata mnogih riječi, susreta, molitvi i događaja. Glasnik donosi i izvještaj o obilježavanju 100. obljetnice u Koparskoj biskupiji u rodnoj župi Sluge Božjega u Štanjelu.

Postulator u svome uvodu za ovaj broj Glasnika naglašava: Godina u kojoj se spominjemo i svečano obilježavamo 100. obljetnicu rođenja za nebo Sluge Božjega bliži se kraju. Na temelju ove protekle godine imamo priliku nastaviti upoznavati njegov sveti lik i spoznavati kako nam se kao vjernicima isplati nasljedovati onoga kojega je i Sluga Božji cijeloga svoga života nasljedovao – Isusa Krista, Svjetlo od Svjetla. Ponovno sebi ponavljam, iz dana u dan, dok god razmišljam o pastoralnim pothvatima koje Postulatura priprema o ovom obilježavanju: biskup Mahnić ne bi se složio s ovim! Ne bi želio da mu se skladaju pjesme, drže govori, pišu knjige o njemu… To je istina! Ali to je nama potrebno, za našu vjeru, za naš kršćanski život! Potreban nam je primjer čovjeka, pastira sveta života koji je oduševljavao i oduševljava, da! – naglašavam –oduševljava i danas! Učimo od Sluge Božjega i na času smrti njegove.

Glasnik možete preuzeti OVDJE.

Pjesmu potpisuju: autor glazbe Slavko Nedić, autor teksta Iva Čuvalo, a aranžman Edvard Flego, a produkciju Robert Grubišić/Adria Records iz Šmrike. Skladbu izvodi ženska klapa Teha iz Cresa. Lyrics video izradio je Nadio Kralj.

Postulatura se zahvaljuje: Ivi Čuvalo, Slavko Nediću, voditeljici klape Mirjani Mikičić-Flego, Robertu Grubišiću, gitaristima Edvardu Flegu i Josipu Dlačiću, Nadiu Kralju te članicama klape Teha, a one su: 1. soprani: Ljiljana Filipas i Karmen Surdić Benvin, 2. Soprani: Mirjana Mikičić-Flego, Nadija Kaštelan i Vesna Vlakančić-Surdić; 1. alti: Nevia Peranović i Spomenka Sablić; 2. alti: Helena Salković i Irena Šintić. 

Postulator Saša Ilijić pozvao je da na listopadski spomen Sluge Božjega ujedinimo svoje molitve za očuvanje Krčke biskupije i cijele Domovine od virusa Covid-19, te da se iz neizvjesnosti situacije u kojoj smo se svi našli zbog pandemije naučimo pouzdati se u Boga.

Nakon uvodnoga pozdrava, fra Vitomir istaknuo je neke poveznice Sluge Božjega s franjevcima konventualcima s kojima je usko surađivao kao biskup u Krku, želeći im tako povjeriti službe za pastoralno i socijalno djelovanje u Krčkoj biskupiji. Samostanka zajednica na Svetom Duhu u Zagrebu čuva i Mahnićev kalež kojeg su mu poklonili slovenski svećenici u prigodi biskupskog posvećenja 1897. godine, a kojega su franjevci konventualci od Mahnića dobili na poklon, budući je uprava provincije u Mahnićevo vrijeme bila u Cresu.

U svojoj iscrpnoj propovijedi na temelju Božje riječi tog dana osvijetlio otajstvo kršćanskoga hoda, života u Bogu na koji nas poziva sluga Božji biskup Antun svojim primjerom ustrajnosti i čvrste uronjenosti u Isusa Krista i njegov sveti Križ: Biskup Mahnić je kao svoje biskupsko geslo odabrao sintagmu: U Križu je spas. Slijediti Isusa ne znači samo uzeti križ, nego ići za Njim znači biti svjestan kakav stav On ima. U križu Kristovom prepoznati snagu ljubavi kojom ga je sam Isus nosio i tako biti odlučan i imati čvrste stavove u životu jer svoje uporište pronalazimo u samome Ocu. Nasljedovanje Krista neminovno će naići na zapreke, protivštine, neodobravanja, nepravedne prigovore i površne kvalifikacije. Ali Kristov vjernik, učenik, svjestan je sakramenata u sebi u kojima nalazi to božansko uporište koje daje snagu u svakome trenutku njegova života.

Tako je i biskup Mahnić svoju snagu crpio iz križa Kristova, te je tako snažno mogao podizati glas prema svim protivštinama koje su prijetile njegovoj biskupiji, svećenicima, vjernicima laicima, mladima, svakome čovjeku. On neka nam pomogne nasljedovati Isusa Krista i poput Njega uvijek sebe davati za druge.

Na svetoj su misi uz fra Vitomira Glavaša koncelebrirali svećenici: preč. Franjo Velčić, generalni vikar, vlč. Anton Valković, župnik Krka i vlč. Saša Ilijić, postulator. Na koncu je fra Vitomir predmolio je molitvu na grobu Sluge Božjega.

U nedjelju, 11. listopada vjerksa emisija Obzorja Duha (RTV SLO 1) bila je posvećena slugi Božjemu biskupu Antunu Mahniću. Emisija donosi reportažu iz Štanjela, rodne župe Sluge Božjega o obilježavanju 100. obljetnice u Koparskoj biskupiji. 

S. Romana Kocjančič, urednica i voditeljica na RTV SLO 1, i ovom je prigodom predstavila osobu i djelo sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića pod temom Dr. Anton Mahnič in Slovenci. Gosti emisije bili su: povjesničar prof. Igor Grdina iz Ljubljane i pedagog prof. Tomaž Simčič iz Nove Gorice.

Postulatura sluge Božjega zahvaljuje RTV SLO, s. Romani Kocjančič, cijeloj novinarskoj ekipi vjerskoga programa za snimanje reportaže i gostima.