Koncelebrirao je krčki biskup mons. Ivica Petanjak te dvadeset i četvorica svećenika i redovnika. Pjevanje je animirao krčki katedralni zbor.

Pozdravni govor te dobrodošlicu predvoditelju slavlja i svima okupljenima izrekao je domaći biskup mons. Petanjak:

„Pri ulazu u katedralu ispod križa Krista raspetoga i Mahnićeva biskupskog gesla U križu je spas, već dvadeset godina po povratku sa zagrebačkog Ksavera počiva tijelo sluge Božjeg biskupa Antuna Mahnića, koji dočekuje sve one koji ulaze u ovu katedralu i potiče ih da pogledaju Krista raspetoga i podsjete se da će, kad jednom poput njega završe zemaljski hod, biti suočeni s pitanjem jesu li za svoga života nosili svoj križ i je li on za njih bio sredstvo spasenja.

Na dan njegova rođenja za nebo, od srca pozdravljam sve svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i novake, Bogu posvećene osobe, crkveni zbor i ministrante, a posebno vas braćo i sestre koji se redovito okupljate u ovoj katedrali, kao i sve štovatelje sluge Božjeg biskupa Mahnića koji ovdje mole i traže njegov zagovor, dolaze i zahvaljuju na primljenim milostima.

Drago mi je da u našoj sredini mogu pozdraviti, po prvi puta novog riječkog nadbiskupa i metropolita Matu Uzinića, koji je svoju novu službu preuzeo u riječkoj katedrali na spomendan velikog biskupa Katoličke Crkve svetog Karla Boromejskog, a sada kao naš metropolit predvodi svetu euharistiju u spomen sluge Božjeg biskupa Antona Mahnića, koji svojom duhovnom veličinom nadilazi granice naše biskupije i svijetli cijeloj domovinskoj Crkvi. Dobro došli i molim vas da započnete ovu svetu euharistiju!“

Mons. Uzinić u propovijedi je rekao kako je djelovanje biskupa Mahnića uistinu uvelike nadilazilo područje Krčke biskupije te se svojim raznovrsnim i bogatim djelovanjem nametnuo kao aktivni protagonist svoga vremena. Uz isticanje Mahnićeva osnivanja Hrvatskog katoličkog pokreta, izdavanja raznih publikacija i zauzimanja oko očuvanje glagoljice, nadbiskup Uzinić posebno je naglasio Mahnićevo vrednovanje uloge laika u Crkvi: „Biskup Mahnić je povjerenje prema laikatu realizirao povjeravajući im istaknute položaje i mjesta u Hrvatskom katoličkom pokretu. Posebno je imao povjerenja u mlade. Bio je svjestan da se velike stvari ne događaju preko noći, već da mlade ljude treba odgajati i formirati kako bi sutra mogli preuzeti odgovorne službe i dati svoj prilog društvu i Crkvi. To povjerenje u mlade razvilo je u srcima mladih ljudi osjećaj crkvenog zajedništva (sentire com Ecclesia).“

Napomenuo je također kako je važno da svoju vjeru hranimo na primjeru velikana naše povijesti, ali da budemo svjesni i promjena koje su nastale u društvu i kulture i okolnosti u kojima danas živimo pa time i onoga što ne možemo preslikati iz vremena kada su ti velikani živjeli. „Ovo se odnosi na naš osobni poziv, ali i na poziv Crkve u različitim vremenima. Tako, na primjer, mi danas ne možemo smatrati da su Katolička Crkva i moderno društvo nepomirljivi, kako su neki u Mahnićevo vrijeme mislili, nego u duhu Drugog vatikanskog sabora moramo tražiti put dijaloga s modrenim društvom koje je sekularno i pluralno.“

„Danas nam se, za razliku od Mahnićeva razdoblja prijelaza 19. u 20. st., valja zauzimati za dijaloški stav prema suvremenom društvu, u koncilskom duhu koji nas poučava autonomiji vremenitog poretka. Ne smijemo graditi zidove prema svom svijetu nego graditi mostove, pokazujući, ponajprije svojim primjerom, da je “Bog ljubio svijet” (Iv 3, 16), i to ovakav kakav jest – ne njegovu uljepšanu ili čistu verziju svijeta kakvu bismo mi htjeli i kakva, uostalom, uopće ne postoji ni u Crkvi, iako je mi licemjerno pokušavamo takvom pokazati. Moramo svijet kao Isus voljeti ovakav kakav jest. I davati mu, s ljubavlju kakvom je Krist ljubio nas, svoj kršćanski doprinos, zauzeto i inventivno kao što je to u svom vremenu i na svoj način činio biskup Mahnić. A za to je potrebno povjerenje prema ljudima i prema svijetu, onakvo kakvo je imao Isus koji se zato i utjelovio u naš svijet. I povjerenje u laike, osobito u mlade. Ako se to dogodi, ako pokažemo da imamo povjerenje u svijet, i u laike, i u mlade, onda će oni početi imati povjerenja u nas, a možda onda i u Boga, jer ćemo im pokazati Boga kakav doista jest. Ali, mi moramo učiniti taj prvi korak povjerenja, a ne se neprestano žaliti na nedostatak naše vidljivosti i da nas svijet ne uzima u obzir, da nas marginalizira i progoni. Bilo bi doista vrijeme da manje naglašavamo ono vrijeme kad smo bili progonjeni, kako bismo konačno kao Crkva, i kršćani katolici u njoj, mogli ovom svijetu davati ono što nas je Krist poslao činiti. A on nas je poslao navješćivati evanđelje svima i do kraja zemlje, što uključuje i njegove periferije na kojima se nalaze mnogi naši vjernici, osobito mladi. Tu mi se čini dobrim iskoristiti sliku pape Franje koja se dobro uklapa i u ovo vrijeme našeg došašća. To je slika Isusa koji kuca na vrata, ali ne da bi ušao u naš dom, nego da izađe iz našeg doma i s nama krene popravljati ovaj svijet, ozdravljati ga, s punim povjerenjem u ljude, vjerne ili ne, koji žele to isto, bolji svijet, ljepši i pravedniji svijet.“

Na kraju misnog slavlja biskupi, svećenici i redovnici okupili su se na grobu Sluge Božjega gdje je biskup Uzinić predvodio molitvu za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

Tekst & fotografije: IŽ

Izvor: biskupijakrk.hr

Na početku svete mise mons. Petanjak obratio se okupljenima pozdravnim govorom u kojem je rekao: „Poštovani štovatelji sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića! Od srca vas pozdravljam večeras u našoj katedrali u kojoj se svake godine okupljamo kako bi obilježili spomen i obljetnicu rođenja za nebo velikog biskupa naše biskupije, svetog života Antuna Mahnića.
Od studenog 2002. godine, od kada je njegovo tijelo preneseno ovdje, neprekidno se njegov sveti lik stavlja pred nas kao uzor i zagovornik. Ovo je mjesto njegovog boravka, njegove službe, uz katedru i oltar s kojih je očinski vjernike naše biskupije učio, bodrio, pomagao i za njih euharistiju slavio.
Od srca pozdravljam predvoditelja večerašnjeg euharistijskog slavlja mons. dr. Toma Vukšića. Dragi nadbiskupe Tomo, drago nam je da kao vrhbosanski nadbiskup koadjutor predvodite ovo slavlje, jer se vrhbosanski pomoćni biskup koadjutor dr. Ivan Šarić, kasniji vrhbosanski nadbiskup, u zagrebačkoj katedrali, biranim riječima, oprostio od sluge Božjeg na dan njegova sprovoda, 18. prosinca 1920. Dobro došli!“

Nakon Službe Riječi, mons. Vukšić uputio je prigodnu homiliju:

Mons. Antun Mahnić, krčki biskup, umro je na glasu svetosti, koji ga je pratio već za života, a takvo uvjerenje naroda Božjega trajalo je nakon njegove smrti, bez prekida kroz cijelo vrijeme. Uz zaslužna i brojna Mahnićeva djela, ta fama sanctitatis poslužila je kao poticaj njegovu nasljedniku mons. Valteru Županu da, upravo na današnji dan 2013. godine, slavljem svečane svete Mise, zajedno s brojnim biskupima, svećenicima i vjernicima laicima, u ovoj katedrali otvori i započne službeni crkveni postupak za njegovo proglašenje blaženim pa ga cijela Crkva otada naziva sluga Božji.

I.

Brojna su dakle i velevrijedna djela Antuna Mahnića. Započeo ih je kao svećenik u Sloveniji i nastavio stvarati još više kao biskup u Hrvatskoj. Zato je jedan njegov životopisac s pravom mogao ustvrditi: „Mahnić je Sloveniji dao mnogo, a Hrvatskoj je dao – sve!“ Njegova su djela brojna, no danas nismo okupljeni u ovoj njegovoj katedrali na slavlju svete Mise radi nabrajanja i dodatnoga njihovog proučavanja, nego radi ponizne molitve da Providnost Božja, kad i ako to bude njezina volja, učini te ga Crkva uzdigne na čast oltara. Ovdje smo radi isticanja i poziva na nasljedovanje njegova primjera da kršćani, u skladu sa svojim mogućnostima, daju sve od sebe za Crkvu Božju i napredak Kraljevstva Božjega u domovini koju im je Providnost darovala kao prostor i mjesto dokazivanja i rasta, rada i molitve, posvećenja i spasa.

Biskup Mahnić je za misao vodilju svoje službe izabrao riječi „In cruce salus“ – U križu je spas! To su riječi kojima se u kršćanskoj vjeri naznačuje da se spasenje čovječanstva duguje Kristovu djelu otkupljenja, koje se dogodilo na križu po Isusovoj vjernosti. Izraz se nalazi u spisu poznatoga duhovnog pisca Tome Kempenca „O nasljedovanju Krista“ i zauzima središnje mjesto na putu kojim kršćanin treba proći, slijedeći tragove Isusa Krista, radi postizanja savršenstva.

Mahnićevi suvremenici svjedoče da je mnogo radio i mnogo molio, a najviše volio. To je bilo zato što su, nakon Isusova djela otkupljenja po križu, odnosno nakon toga ponuđenoga spasenja svakom čovjeku, u Mahnićevu životu rad, molitva i ljubav bili njegov križ na kojemu je želio dokazati svoju vjernost i po kojemu je nastojao postići svoje spasenje. To zaista jest primjer za nasljedovanje.

Bio je zapažen intelektualac svoga vremena, ali još više dušobrižnik i duhovnik. I dok se mnogo trudio i ulagao u znanje, ovo drugo mu je uvijek bilo u prvom planu. Svjestan da je svećenik i da se njegovo poslanje sastoji u svjedočenju i propovijedanju istina i radosti kršćanske vjere, pred očima je, možemo to pretpostaviti, stalno imao poznato pravilo duhovnosti koja mu je očito bila draga: „Kada dođe dan suda, zacijelo nas neće pitati što smo čitali, nego što smo radili; niti jesmo li mudro govorili, nego jesmo li pobožno živjeli“ (T. Kempenac).

Ovaj sluga Božji, po sudjelovanju u otajstvima kršćanske vjere, znao je za svoga života „zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti“ (Popričesna, petak, II. Došašća). Služio se redovito i rado svojim talentima i imutkom, ali mu oni nikada nisu bili ni motiv ni svrha već samo draga Božja stvorenja i vrlo korisna sredstva u predanom služenju Isusu. Trudio se da ti Božji darovi u njegovu životu i djelovanju nikada ne zasjene svoga Darovatelja, jer je bio uvjeren da: „Tko se prilijepi uz stvorenje, propast će s njime; tko se prihvati za Isusa, stajat će do vijeka“ (T. Kempenac).

II.

U križu je spas! To je bila misao vodilja biskupa Antuna Mahnića. I vrlo je sretna okolnost što je danas blagdan sv. Ivana od Križa, utemeljitelja reda bosonogih karmelićana, sveca s velikim mističnim iskustvom, vrlo uglednoga mističnog teologa i učitelja mistike (doctor mysticus), kako ga je Crkva službeno nazvala. Odnosno, učitelja posvećenja na putu spasenja.

Prema nauku svetoga Ivana od Križa (Benedikt XVI. opća audijencija, 16. veljače 2011.), sve što postoji Božje je stvorenje i dobro je. Po stvorenjima možemo otkriti Onoga koji je u njima ostavio svoj trag, a vjera je jedini izvor, koji je čovjeku darovan radi poznavanja Boga onakvoga kakav jest u sebi. Sve što je Bog želio priopćiti čovjeku, rekao je u Isusu Kristu, svojoj Riječi koja je postala čovjek (usp. Iv 14,6). Svaka stvorena stvar je ništa u usporedbi s Bogom i samo u njemu ima vrijednost. I dosljedno tomu, da bi se došlo do savršene ljubavi Božje, svaka druga ljubav mora se uskladiti u Kristu s božanskom ljubavi. Sve treba biti smješteno u Boga kao središte i svrhu života. Taj dugačak i naporan postupak pročišćenja zahtijeva velik osoban napor, ali njegov pravi protagonista je Bog. Pri tomu, sve što čovjek može učiniti jest da bude raspoloživ, to jest biti otvoren Božjemu djelovanju i ne praviti mu zapreke. Ritam rasta u vjeri, nadi i ljubavi ide usporedo s djelom pročišćenja i sjedinjenja s Bogom. U tom vrhovnom stanju sveta duša sve spoznaje u Bogu i ne treba više prolaziti kroz svijet stvorenja da bi došla do Boga. Duša se u tom stanju osjeća natopljena božanskom ljubavlju i raduje se zbog toga. Tako nas poučava sv. Ivan od Križa.

Život sv. Ivana od Križa bio je vrlo naporan, pun iskušenja, protivljenja i svakodnevnih križeva. Nije to bio „let na oblacima mistike“. Čak je i zatvor iskusio, ali je upravo u danima tog opasnog zatočeništva napisao jedno od svojih najljepših djela pri čemu mu je snagu davala vjernost Kristu. Taj hod s Kristom, prema njegovu nauku, nije dodatni teret na već teško breme našega života, nije nešto što bi ga učinilo još težim, već je nešto posvema drukčije. To putovanje s Kristom je svjetlo i snaga koje pomaže nositi breme života. Jer, ako čovjek u sebe unese veliku ljubav, ta ljubav mu daje skoro krila i lakše podnosi muke života. Odnosno, prepustiti se da me voli Bog, koji je ljubav, jest svjetlo koje pomaže nositi breme u svakodnevici. Ta svetost nije naše djelo, ali otvorenost za nju jest naš doprinos.

III.

Spas je u križu, poručuje Mahnić. A u skladu s tom porukom, kao savjet pisao je sv. Ivan od Križa: „Da bi stigao do uživanja svega, ne traži užitak u ničemu. Da bi stigao do posjedovanja svega, ne želi posjedovati ništa. Da bi postigao biti sve, ne želi biti ništa. Da bi stigao do poznavanja svega, ne traži znati nešto o ničemu. Da bi došao do onoga što sada ne uživaš, moraš proći kroz neuživanje. Da bi došao do onoga što ne znaš, moraš proći kroz neznanje. Da bi došao u posjed onoga što nemaš, moraš sada proći kroz neimanje ničega. Da bi došao do onoga što nisi, moraš proći kroz sadašnje nisi.“

Vrlo častan je to i veoma zahtjevan hod za Kristom. Ali, u križu je spas! Zato hvala ti, Gospodine, za primjer sluge Božjega Antuna Mahnića i molimo te da ga, po zagovoru sv. Ivana od Križa, uzdigneš na čast oltara. Po Kristu Gospodinu našemu.

Na kraju misnog slavlja riječi pozdrava i zahvale, posebice predvoditelju slavlja, uputio je postulator dr. Saša Ilijić. „Dolazite nam kao nasljednik dvojice vrhbosanskih nadbiskupa – suvremenika biskupa Mahnića: Ivana Evanđeliste Šarića i sluge Božjega Josipa Stadlera. Sva ta trojica velikana živjeli su u svojim biskupijama sinodalnost koju i sada promovira Papa Franjo. Pažljivo su osluškivali i mudro odgovarali na potrebe povjerenih im vjernika. Sada tražimo njihov zagovor kako bi i sami prepoznali i čitali znakove vremena i na njih spremno odgovorili. To možemo samo ako poput sluge Božjega biskupa Mahnića prihvatimo Isusa Krista kao jedinog i istinskog spasitelja.“ Postulator se spomenuo nedavno prerano preminulog krčkog svećenika vlč. mr. Antona Peranića, predstojnika Katehetskog ureda, koji je od samog prijenosa tijela biskupa Mahnića u krčku katedralu, redovito organizirao godišnja hodočašća djece na njegov grob te se zauzimao da lik Sluge Božjega, kroz školski i župni vjeronauk, što više približi djeci i mladima.

Biskupi, svećenici i redovnici uputili su se zatim na grob Sluge Božjega gdje je biskup mons. Tomo Vukšić predvodio molitvu za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

Tekst: Irena Žužić
Foto: Dean Kosić

Predzadnji mjesečni spomen u jubilarnoj 100. obljetnici rođenja za nebo sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića, predvodio je biskup Ivica Petanjak 14. studenog u krčkoj katedrali. Spomen je trebao biti obilježen hodočašćem i sudjelovanjem časnih sestara Družbe Presvetog Srca Isusova iz Rijeke, utemeljenih od suvremenice biskupa Mahnića, također službenice Božje, majke Marije Krucifikse Kozulić, no, zbog pandemije covida-19, nije ostvaren na taj način.

Mons. Petanjak misu je predslavio u zajedništvu s generalnim vikarom preč. Franjom Velčićem, postulatorom kauze biskupa Mahnića vlč. Sašom Ilijićem i svojim tajnikom vlč. Josipom Karabaićem.

Kako je spomen bio 14. studenog, obilježen je unutar liturgijskog spomena svetog Nikole Tavelića pa je otac biskup u svojoj homiliji progovorio o prvom hrvatskom kanoniziranom svecu na temelju naviještenog Evanđelja te je na kraju učinio i poveznicu sa slugom Božjim biskupom Mahnićem. „Budući da je svaki kršćanin, a napose mučenik, svjedok za Isusa Krista, onda to znači da je njega Isusova riječ i evanđelje koje nam je predano toliko proželo da je ono postalo stil i oblik njegovog načina života. Evanđelje je jedini ambijent i prostor u kojem se on može kretati i kao što riba ne može opstati izvan vode i svako živo biće bez zraka kojeg udiše, tako ni kršćanin izvan Kristova evanđelja. To je razlog zašto svakog sveca promatramo kroz samo evanđelje i zašto ga promatramo kroz određeni segment evanđelja“, rekao je biskup Ivica, nakon uvodnog dijela o sv. Nikoli Taveliću.

Otac biskup naglasio je da svaki čovjek ima mogućnost ostvariti se u Isusovom evanđelju, ali da nijedan čovjek „ne može u sebi utjeloviti cjelokupno Kristovo evanđelje u njegovom izvornom obliku kako ga je Krist živio“. Komentirajući Evanđelje dana i povezujući ga sa životom sv. Nikole Tavelića, biskup je istaknuo da je on „uistinu poslušao Kristovu riječ, odrekao se u potpunosti samog sebe, danomice uzimao svoj križ i išao za Kristom (usp. Lk 9,23). Odrekao se samog sebe već time što je u ranoj mladosti izabrao redovnički i svećenički poziv, što je potom napustio svoj zavičaj i domovinu, postao misionar i evangelizator i imao jedan jedini cilj u svome životu: donijeti Kristovo evanđelje onima koji ga još ne poznaju i to pod svaku cijenu, pa i cijenu života, što se na koncu i dogodilo.“

Čineći zatim poveznicu sa slugom Božjim, mons. Petanjak izrazio je duboko uvjerenje da se i slugu Božjega može promatrati pod tim vidom te je izrazio nadu da će se jednog dana dotično Evanđelje slušati i na blagdan biskupa Mahnića „ne zato što je biskup Mahnić poput svetog Nikole sasječen sabljama i spaljen na lomači, nego zato što je on kao svećenik i visoko obrazovani teolog, a onda i kao biskup promatrao svoj život kao onaj koji je duboko obilježen križem“.

Biskup je zatim rekao da je sluga Božji u svome životu vrlo dobro prepoznao i shvatio važnost otajstva Križa. „Zato se biskupsko geslo ‚U križu je spas!‘ nametnulo samo od sebe. Bilo bi iluzorno i suludo pokušati ostvariti svoj život izvan križa. Bio je svjestan da bi to izvan križa sve bilo samo puka tlapnja ili tapkanje na mjestu. Osim toga, kao zaljubljenik u svetog Pavla apostola, mogao je zajedno s njim izgovarati ove njegove riječi koje smo večeras čuli: ‚Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolje? Tjeskobe? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?‘“ Zaključio je poticajem vjernicima. „Ako želimo dostojno slaviti naše svece, i svetog Nikolu i biskupa Mahnića, onda za to postoji samo jedan put: duboko uroniti u Riječ Božju, živjeti u duhu evanđelja kao u našem jedino mogućem ambijentu i uvijek imati uprte oči u Križ Kristov kao jedino sigurno sidro i utočište u ovom životu.“

Pri kraju slavlja, vjernicima se obratio vlč. Saša Ilijić istaknuvši da će se sljedeći mjesečni spomen sluge Božjega održati 13. prosinca na svečanoj misi koju će predslaviti apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua, u zajedništvu s biskupima, prezbiterima i vjernim narodom Božjim.

Na samom kraju, biskup Ivica se s prisutnim prezbiterima uputio do groba sluge Božjega te ondje predmolio molitvu.

Zbog epidemioloških mjera izložba nije imala svečano otvaranje kako je bilo predviđeno, ali se ipak postavila kako bi je vjernici župe Krk i ostalih župa otoka Krka mogli kroz osminu Dušnoga dana individualno posjećivati i njome se obogatiti. Postavljanju su nazočili krčki biskup mons. Ivica Petanjak, postulator vlč. Saša Ilijić i organizator preč. Antun Sente, ml. Misno slavlje u katedrali u sklopu postavljanja izložbe predvodio je preč. Sente koji je u svojoj iscrpnoj propovijedi na temelju Božje riječi tog dana osvijetlio kršćanski put koji je neprestano pozvan imati povjerenje i pouzdanje u Boga: „Milost i mir u naše vrijeme itekako nam treba. Mir da ne brinemo što će biti sutra iako vrijeme Covida-19 vrijeme ograničava naša okupljanja i djelovanja, ali opet s druge strane treba nam baš i milost da će to promijeniti  i naš tijek života. To možemo jedino razumjeti ako dobrano shvatimo kako smo u ovom svijetu prolazni. Biti svjestan da smo kao ljudi mali i nemoćni i da na kraju sve ovisi o Bogu. Bog je sve u svemu.“

Okupljenima je poručio: „I danas nam Bog poručuje da nam želi milost i mir, spokoj srca i spokoj života da ne strahujemo što će i kako biti. Dat će Bog i da je sve u Božjoj milosti. Mi planiramo, a Bog je taj koji određuje. Onaj koji posjeduje Božju milost i mir ne boji se i ne strepi hoće li naše ljudsko tijelo dobiti sve pogodnosti koje ono zahtjeva. Mir od Boga i milost znači prihvaćati u životu sve da dragi Bog zna zašto nam to daje i da određena žrtva nije za našu propast već za naše dobro. Zasigurno jedan od takvih bio je i sluga Božji biskup krčki Antun Mahnić, za kojega se vodi postupak da ga što prije častimo na oltaru kao blaženika i sveca. Promatrajući njegov život možemo iščitati veliko pouzdanje koje je imao u Božju milost, pa je zato kroz svoje pastoralne pothvate u Krčkoj biskupiji i Hrvatskome narodu donosio mir i sigurnost  mnogim ljudima sve do naših dana. Stoga budimo otvoreni i mi da nam Bog podati svoj mir i svoju milost za život vječni“, zaključio je preč. Sente.

Na koncu svete mise preč. Antun Sente predstavio je okupljenima nastajanje i razvoj projekta izložbe „Hrvatski sveci i blaženici u našemu narodu“, autoricu izložbe Evu Vukinu i njezin rad. Postulator Ilijić pozvao je okupljene da prema epidemiološkim smjernicama posjete izložbu koja će u Krku biti otvorena sve do nedjelje 8. studenog.

Fotografije: Irena Žužić

Pjesmu potpisuju: autor glazbe Slavko Nedić, autor teksta Iva Čuvalo, a aranžman Edvard Flego, a produkciju Robert Grubišić/Adria Records iz Šmrike. Skladbu izvodi ženska klapa Teha iz Cresa. Lyrics video izradio je Nadio Kralj.

Postulatura se zahvaljuje: Ivi Čuvalo, Slavko Nediću, voditeljici klape Mirjani Mikičić-Flego, Robertu Grubišiću, gitaristima Edvardu Flegu i Josipu Dlačiću, Nadiu Kralju te članicama klape Teha, a one su: 1. soprani: Ljiljana Filipas i Karmen Surdić Benvin, 2. Soprani: Mirjana Mikičić-Flego, Nadija Kaštelan i Vesna Vlakančić-Surdić; 1. alti: Nevia Peranović i Spomenka Sablić; 2. alti: Helena Salković i Irena Šintić. 

Postulator Saša Ilijić pozvao je da na listopadski spomen Sluge Božjega ujedinimo svoje molitve za očuvanje Krčke biskupije i cijele Domovine od virusa Covid-19, te da se iz neizvjesnosti situacije u kojoj smo se svi našli zbog pandemije naučimo pouzdati se u Boga.

Nakon uvodnoga pozdrava, fra Vitomir istaknuo je neke poveznice Sluge Božjega s franjevcima konventualcima s kojima je usko surađivao kao biskup u Krku, želeći im tako povjeriti službe za pastoralno i socijalno djelovanje u Krčkoj biskupiji. Samostanka zajednica na Svetom Duhu u Zagrebu čuva i Mahnićev kalež kojeg su mu poklonili slovenski svećenici u prigodi biskupskog posvećenja 1897. godine, a kojega su franjevci konventualci od Mahnića dobili na poklon, budući je uprava provincije u Mahnićevo vrijeme bila u Cresu.

U svojoj iscrpnoj propovijedi na temelju Božje riječi tog dana osvijetlio otajstvo kršćanskoga hoda, života u Bogu na koji nas poziva sluga Božji biskup Antun svojim primjerom ustrajnosti i čvrste uronjenosti u Isusa Krista i njegov sveti Križ: Biskup Mahnić je kao svoje biskupsko geslo odabrao sintagmu: U Križu je spas. Slijediti Isusa ne znači samo uzeti križ, nego ići za Njim znači biti svjestan kakav stav On ima. U križu Kristovom prepoznati snagu ljubavi kojom ga je sam Isus nosio i tako biti odlučan i imati čvrste stavove u životu jer svoje uporište pronalazimo u samome Ocu. Nasljedovanje Krista neminovno će naići na zapreke, protivštine, neodobravanja, nepravedne prigovore i površne kvalifikacije. Ali Kristov vjernik, učenik, svjestan je sakramenata u sebi u kojima nalazi to božansko uporište koje daje snagu u svakome trenutku njegova života.

Tako je i biskup Mahnić svoju snagu crpio iz križa Kristova, te je tako snažno mogao podizati glas prema svim protivštinama koje su prijetile njegovoj biskupiji, svećenicima, vjernicima laicima, mladima, svakome čovjeku. On neka nam pomogne nasljedovati Isusa Krista i poput Njega uvijek sebe davati za druge.

Na svetoj su misi uz fra Vitomira Glavaša koncelebrirali svećenici: preč. Franjo Velčić, generalni vikar, vlč. Anton Valković, župnik Krka i vlč. Saša Ilijić, postulator. Na koncu je fra Vitomir predmolio je molitvu na grobu Sluge Božjega.

U godini obilježavanja 100. obljetnice rođenja za nebo sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića Postulatura Sluge Božjega predstavila je u četvrtak, 1. listopada 2020., u emisiji Sacro Ritam Hrvatskoga katoličkog radija novu  pjesmu posvećenu Slugi Božjemu pod nazivom: Nebo.

Pjesmu potpisuju: autori glazbe Viktor Kesler i Josipa Dević, autor teksta Josipa Dević, a aranžman i produkciju Saša Miočić. Skladbu izvode: Sestre Palić. Vokali su snimani u studiju Gorana Kovačića u Velikoj Gorici, a miks i mastering u studiju Music4Life u Zadru.

Postulatura se zahvaljuje: Josipi Dević, Viktoru Kesleru, Saši Miočiću, Sestrama Korneliji, Elizabeti, Djordjiji, Mihaeli Karli Palić, Mariju Klariću, Goranu Kovačiću i voditelju emisije Sacro Ritam Slavku Nediću.

Pjesmu možete poslušati ovdje:

Nakon ljetnog dvobroja evo i novog, rujanskog broja Mahnićeva slova! Na koncu kolovoza, točnije 30. kolovoza, spomenuli smo se dana svećeničkog ređenja sluge Božjega koji se dogodio u Gorizi 1874. godine. Rujan je u znaku 170. rođendana sluge Božjega Mahnića. Naime, sluga Božji rodio se 14. rujna 1850. u selu Kobdilj koje pripada župi Štanjel, na sjevernom rubu Goričkog Krasa (Slovenija). Zato želimo ovaj broj posvetiti Mahniću i njegovoj obitelji te odškrinuti vrata njegovim mislima i učenju o obitelji. Sluga Božji učitelj je vjere. Klice vjere i prve korake u vjeri stječemo u svojim obiteljima u kojima odrastamo i u kojima se spremamo za još sasvim nepoznat život koji je pred nama. U obitelji započinje otkrivanje naših darova i talenata koje je Gospodin Bog namijenio za svakoga od nas ne bismo li svojim životom posvjedočili svoju ljubav prema Bogu i bližnjemu. Novi broj Glasnika možete preuzeti OVDJE.

Na poziv Postulature, a u prigodi 170. rođendana sluge Božjega ovaj rujanski spomen obilježio se u nedjelju 13. rujna Božanskom liturgijom svetog Ivana Zlatoustog, koju je u krčkoj katedrali predvodio novoimenovani vladika Križevačke eparhije mons. Milan Stipić. Uz krčkog biskupa Ivicu Petanjka koncelebrirali su dvanaestorica svećenika Krčke biskupije, među kojima su bili i redovnici trećoredci glagoljaši iz Krka te đakon, monasi i bogoslovi Križevačke eparhije. Među hodočasnicima je bio i pjevački zbor križevačke katedrale koji je predvodio pjevanje te ostali hodočasnici iz Križevaca. U liturgiji je sudjelovao većibroj vjernika s otoka Krka i otoka Lošinja. Bila je to jedinstvena prilika, jer se u katedrali prvi puta slavio jedan od odreda časne istočne crkve, tj. obred grčke ili carigradske tradicije kojega su Slavenima u 9 st. prenijela sveta braća Ćiril i Metod, prevevši ga na staro-crkvenoslavenski jezik.

Riječi dobrodošlice izrekao je mons. Petanjak, biskup domaćin: Novoimenovani vladiko, dolaziš danas ovdje kao predvodnik hodočašća svojih vjernika, ali i sam kao hodočasnik da slavimo Milosrdnog Oca koji je čudesan u svetima svojim. Okuplja nas pod svodom ove katedrale osoba sluge Božjega biskupa svetoga života Antuna Mahnića čije se 100. obljetnice rođenja za nebo spominjemo u ovoj godini. Ti si za svoje biskupsko geslo odabrao: „Živjet ću i kazivat ću djela Gospodnja“. Neka tebi dragi vladiko kao i svim vjernicima Križevačke eparhije, sluga Božji biskup Mahnić izmoli snagu da budeš uvijek zagledan u njegov sveti uzvišeni križ po kojemu svijetu dolazi spasenje.

U propovijedi je novoimenovani vladika izrazio svoje zadovoljstvo što je mogao predslaviti svečanu liturgiju u Krčkoj biskupiji u predvečerje blagdana Uzvišenja sv. Križa a u godini obilježavanja 100. obljetnice rođenja za nebo sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića. Objasnio je nastanak blagdana Uzvišenja svetog Križa i približio Kristovu spasiteljsku moć koja se dogodila upravo putem križa: Križ je bio simbol velike muke i ubijanja, strašno sredstvo na kojem su umirali i proživljavali najveće boli i sramoćenja. To mučilo, sredstvo ubijanja, preko Isusa Krista, postaje simbolom života. Paradok: jedan simbol smrti, postao simbol život. Križ se pretvorio u znak života. Zato se križevi nalazi u našim domovima, oko našega vrata, na ulasku i izlasku iz sela, na grobljima. Na njima ispisujemo imena naših pokojnika i vjerujemo da će i oni po križu Isusa Krista jednoga dana imati život vječni. Ovaj blagdan treba biti radost za svakog kršćanina našeg vremena zato jer je križ sredstvo našega uskrsnuća. Postoje razni križevi u našem životu: strah, nevolja poteškoća, bolest, neimaština, ljubavna i bračna nesreća, naši bližnji, ali i taj križ za kršćanina treba postati sredstvo pobjede života. Nositi križ, radost i znak pobjede. Uhvatiti se u koštac sa svojim križem.

Okupljenim štovateljima sluge Božjega poručio je: Uzdignimo svaki svoj križ pred Bogom, ponosno i radosno i znajmo da se ne bojimo  nego nosim svoju poteškoću, svoj križ kao simbol života i kao ulaznicu u nebesku slavu.

Predstavivši svoju Križevačku eparhiju mons. Stipić govorio je o važnosti sluge Božjega za hrvatski narod: Sluga Božji Antuna Mahnić bio je čovjek koji je gajio veliku ljubav prema hrvatskoj tradiciji i staroslavenskom jeziku. A upravo je taj jezik i više od slova. On je i hrvatski identitet za koji se je biskup Antun toliko zalagao i kojega je čuvao. Ljubav sluge Božjega nije bila samo prema staroslavenskom jeziku već i prema duhovnosti, vjeri i kulturi našega naroda. I zbog toga smo sretni što smo danas kao hodočasnici mogli doći ovdje. Mi grkokatolici ljubomorno čuvamo staroslavensku baštinu. Kod nas je razlika što se u našoj liturgiji koristi rusificirana verzija staroslavenski jezik a sluga Božji bio je čuvar i njegovatelj kroatizirane odnosno hrvatske verzije staroslavenskog jezika. I jedna i druga znak su ne samo hrvatskog identiteta nego i pobožnosti našega naroda koja je sluzi Božjemu bila na prvome mjestu.

Po završetku svečane liturgije novoimenovani vladika uputio se na grob gdje je predmolio molitvu za proglašenje blaženim i svetim sluge Božjega. Vlč. Saša Ilijić, postulator u postupku, u znak zahvale poklonio je mons. Stipiću portret sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića, rad akademske slikarice Eve Vukine.