Mons. Valter Župan u Beogradu predvodio trodnevnicu uoči blagdana sv. Ivana Kapistrana

Mons. Valter Župan, na poziv beogradskog nadbiskupa mons. Stanislava Hočevara, predvodio je trodnevnicu i propovijedao na središnjem Euharistijskom slavlju kojime je proslavljen sv. Ivan Kapistran, zaštitnik Beogradske nadbiskupije.

mons-valter-zupan-u-beogradu

U četvrtak 20. listopada klanjanjem Presvetom Oltarskom Sakramentu u 17.00 sati započela je trodnevna duhovna obnova u konkatedralnoj crkvi Krista Kralja u Beogradu pred proslavu blagdana sv. Ivana Kapistrana, zaštitnika Beogradske nadbiskupije. U 18.00 euharistijsko je slavlje predslavio mons. Valter Župan, krčki biskup u miru. Na početku misnoga beogradski nadbiskup i metropolit mons. Stanislav Hočevar izrazio je radost i zahvalu mons. Županu koji je čak s otoka Krka došao predvoditi ovu trodnevnu duhovnu obnovu.

Mons. Župan je u nadahnutoj homiliji istaknuo da je počašćen da može u Beogradu predvoditi ovu duhovnu pripremu za blagdan svetog Ivana Kapistrana, kojeg ova nadbiskupija posebno slavi. Približio je lik sv. Ivana Kapistrana koji je, preobrativši se, od suca postao redovnik te upravo kao redovnik postao vrlo važan za cijelu Europu. Da bi se živjelo potpuno po Evanđelju, ističe biskup Valter, najprije trebamo biti poučeni, slušati Božju riječ, moliti, sudjelovati na Euharistiji, doznati koji je to divan, velik Božji plan koji Bog ima s nama. No u tom planu, Bog poštuje našu slobodu i taj je plan uvijek originalan – za svaku osobu posve drukčiji. „Za svakoga od nas Bog ima svoj poziv, poslanje koje nije slično poslanju druge osobe. Svatko je od nas jedinka neponovljiva pred Bogom. Upravo po slušanju onoga što Bog govori ja raspoznajem svoju ulogu i ono što Bog od mene očekuje. Božja riječ naviješta Božje milosrđe, njegovu dobrotu. Bog ulazi s nježnošću u našu stvarnost, baš kao što otac i majka čine u životima njihove djece. Zato ne samo da se Boga ne treba bojati, nego se Božje srce gane i obuzima ga suosjećanje za svakog čovjeka. On je milosrdan prema svima i njegova se nježnost proteže na sva stvorenja. O tome naročito razmišljamo u ovoj godini milosrđa.“

Drugog dana trodnevnice, u petak 21. listopada, mons. Župan u propovijedi je nastavio s obrazlaganjem kako se Božja dobrota, Božje milosrđe mora razglasiti „do nakraj zemlje“. Nemamo svi, poput apostola, tu zadaću, ali imamo, upozorava biskup Valter, ne manje važnu a nama primjerenu zadaću, svjedočiti. A svjedočiti može samo onaj „tko je nešto sam, osobno vidio, doživio ili čuo. Svjedok ne može biti onaj tko prepričava što je od drugih doznao ili čuo…. Svjedočiti znači: svojim vladanjem, svojim životom i više djelima nego li riječima govoriti.“ I to pred onima s kojima smo svaki dan i koji su nam najbliži.

Posljednjeg dana trodnevnice, u subotu 22. listopada svečano je proslavljen spomendan svetog Ivana Pavla II. Mons. Valter Župan, koji je, uz nadbiskupa mons. Stanislava i nekoliko svećenika, predslavio misno slavlje, u homiliji je istaknuo: „Potrebno je naglasiti što to znači vjerovati, imati vjeru. Vrlo često se misli da to znači vjerovati da Bog postoji, odnosno ne biti ateist pa javno govoriti ili pisati da Boga nema. Odmah moram reći da vjerovati da Bog postoji još ne znači biti vjernik, još ne znači vjerovati Božjem Sinu Isusu onako kako to Bog očekuje i kako nas je Isus učio. Takvima koji misle da su vjernici samo ako priznaju da Bog postoji, sveti Jakov i apostol u svojem pismu kaže: i vrag vjeruje da Bog postoji, ali mu to ništa ne pomaže. Kada mi kršćani govorimo o vjeri koju Bog od nas očekuje, tada se mi oslanjamo na ono što Bog od nas očekuje. A Bog, jer je nama Otac koji nas ljubi i želi da zadobijemo onu sreću i puninu života koju on uživa, od nas očekuje povjerenje, da imamo u njega povjerenje. To znači ne samo povlađivati da je dobro ono što čujemo da je Isus rekao i učinio, nego to prisvojiti i uz to prianjati. Dakle, to uzeti kao vodilju za naš život. Jasno Isus govori : „Neće ući u nebesko kraljevstvo koji mi govori : Gospodine, Gospodine, nego onaj tko čini volju moga nebeskog Oca“. I na drugom mjestu opet jasno kaže: „Ja ću vam pokazati kome je sličan čovjek koji sluša i čini ono što govorim: taj je čovjek sličan čovjeku koji sagradi kuću na stijeni, dakle na dobrom, čvrstom temelju. Navale bujice, silna voda, ali ta se kuća ne ruši, jer utemeljena je na stijeni, na dobrim temeljima. Naprotiv čovjek koji sluša ove moje riječi, što govorim, ali ne čini, sličan je čovjeku koji sagradi kuću na šljunku, na pijesku. Navali bujica i sruši se na tu kuću i ona se sruši i bude to ruševina velika“. Ruševina velika – dakle veliko razočaranje na koncu života i pred Bogom, jer si sam sebe prevario svojim razmišljanjem i samoobmanom.“ Poglavito se to danas vidi u shvaćanju obitelji i omalovažavanju iste.
„Prilike u prvim stoljećima kršćanstva u mnogome sliče prilikama u kojima vi živite, a i svi mi. Kršćani su bili u manjini. Katolici su ovdje u manjini, ali su kršćani dosljedni kršćanskom pozivu živjeli i učinili da je njihov moralno i vjerski zdravi život učinio da su postali većina i caru Konstantinu nije preostao ništa drugo nego da 313. godine dade potpunu slobodu kršćanima. Ono što je Božje uvijek nadvlada, jer je u tome život. Bog je uvijek na strani života. Zato tko se opredjeljuje za ono što Bog govori, uvijek se opredjeljuje za napredak, za život, za budućnost“ zaključio je svoju propovijed mons. Valter Župan.
Nakon svečanog misnog slavlja u dvorani Krista Kralja mons. Župan održao je tribinu na temu Obitelj.

Na XXX. nedjelju kroz godinu, kada Crkva slavi Misijsku nedjelju Beogradska nadbiskupija svečano je proslavila sv. Ivana Kapistrana, suzašitnika nadbiskupije. U konkatedralnoj crkvi Krista Kralja u Beogradu svetu misu predslavio je mons. Stanislav Hočevar, beogradski nadbiskup i metropolit, a mons. Valter Župan, krčki biskup u miru, je, uz nekoliko svećenika beogradske nadbiskupije, koncelebrirao i ponovno održao prigodnu propovijed. U svojoj propovijedi mons. Župan je istaknuo: „Točno se danas, 23. oktobra, navršava 560. godina od smrti svetog Ivana Kapistrana, koji je umro na današnji dan godine 1456. u Iloku. Na njegovu su se grobu počela događati mnoga čudesa. No, to ipak nije ono najvažnije, premda je ljudima upravo to važno. Isus je pak uvijek stavljao na prvo mjesto vjeru i tužio se jednom: ako ne vidite čudesa, ne vjerujete. No, pustimo to sada. Već sam na prvi dan trodnevnice koju smo obavili kao duhovnu pripravu za ovaj blagdan, rekao da je Ivan Kapistran bio vrlo učen, diplomirao, bio izabran za suca i gradonačelnika svoga grada Capestrano u pokrajini Abruzzo, blizu Akvile, poznatom po nedavnom velikom potresu. I tada sam rekao da sve te službe nikome, ni nama danas, ništa ne znače. Sveti je Ivan postao velik i znamenit, i za vaš grad Beograd a i za čitavu Europu, po onome što je postao i učinio nakon što je napustio sve te službe i postao redovnik franjevac 1415. a već 1417. godine zaređen za svećenika. Ivana Kapistrana znademo kao franjevca, a ne kao pravnika.
Za njegov život vrlo je odlučan susret sa svetim Bernardinom Sijenskim i još dvojicom franjevaca. Sva četvorica su bila izvanredni pučki propovjednici te su izvršila veliki utjecaj na duhovnu obnovu svoga vremena. Nećemo i ne možemo sada iznositi što je sve učinio Kapistran proputovavši skoro cijelu Evropu i propovijedajući, ali moramo kazati da je u Budimu (Budimpešti) u zadnji čas uspio organizirati kršćansku vojsku, koja je 22. srpnja . 1456. godine ovdje kod Beograda izvojevala znamenitu pobjedu protiv Turaka. Iste je godine, iscrpljen naporima predao svoju dušu Bogu i umro u Iloku.
Značajno je ono što je papa Ivan Pavao Drugi napisao o svetom Ivanu: Smatramo da je Ivan Kapistran, franjevac, sjajan uzor domovinske ljubavi, heroj vjere, pobornik pravednosti i dobrotvornosti, oličenje plemenita vojnika, svećenika, svetoga vođe, primjer hrabrosti i svetosti. A mi, nadovezujući se na te riječi, izjavljujemo da i u miru i u ratu vojnici moraju biti ljudi savjesti, poštujući zakone pravedne obrane domovine, koja nikad ne oslobađa od čovječnosti. Redovita vojna služba nije bez pogibelji za čestit život, zato je svećenik potreban kao bogoslužnik, savjetnik i prijatelj. Ljubav prema domovini nije neka prljava politika, nego
je ona shvaćena onako kako malo prije rekoh, vrlina. Čovjek ni u kojoj službi, ni vojničkoj ni policijskoj ne smije zaboraviti na ljudsko dostojanstvo, ni svoje ni drugih ljudi. Današnji blagdan snažno treba odzvoniti u ušima sviju da nije dovoljno ni vojno ni ekonomsko ni političko jedinstvo Europe nego, kako je to naglašavao Ivan Pavao Drugi, potreban nam je povratak kršćanskim korijenima Europe. To se pak ne događa velikim riječima i nekim silnim zahvatima. Događa se to onako kako je to Isus činio i govorio da se čini. On neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima. Kraljevstvo je nebesko kao malo kvasca koje neprimjetno, tiho, bez buke uzdigne čitavu masu tijesta i učini ju sposobnom da postane dobar kruh, hljeb.
Sveti Ivan Kapistran je propovijedajući pozivao na te kršćanske korijene. Mi imamo dužnost, ne propovijedati na onaj način kako je to sveti Ivan činio, nego govorom i primjerom u obitelji, te na svakom mjestu, gdje se zato ukaže prigoda. U društvu s prijateljima, na radnom mjestu, možda čak i usput na ulici svjedočiti ono što imamo u srcu. A svjedočiti se više puta može i šuteći, u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Usta govore iz punog srca.
Danas su posebno napadnuti sami korijeni naše kršćanske kulture po kojima smo od primitivnih, divljih naroda kada smo doselili na ove prostore, postali narodi visoke kulture i civilizacije, narodi znanosti i izuma. Napadnuta je obitelj koja je temelj svakog društva. Kao da se vraćamo u rimsko-grčki svijet u kojem su žene računale svoju dob i starost ne po godinama nego po broju muževa koje su do tada imale. I još gore, ženi majci se oduzima i ismijava njezina uloga majke, a tobože nju čini velikom njezin angažman u društvu. Na takvim postavkama propala je rimska civilizacija, a održalo se samo ono što je bilo preporođeno kršćanstvom. Tu nam danas treba hrabrost koju je sveti Ivan Kapistran imao. Da ne izvrćemo pojmove, pa napretkom nazivamo ono što vodi u nestajanje i propast, a ono što rađa životom i nosi naprijed snagu i izdržljivost ljudi i naroda, to ismijavamo. Neka sveti Ivan Kapistran bude jak zagovornik kod Boga da nam istina koja oslobađa, uvijek bude jasna u pameti i životu zaključio je mons. Župan.
Na kraju euharistijskog slavlja nadbiskup Hočevar zahvalio je mons. Valteru što je kroz tri dana duhovno pripremao vjernike grada Beograda.

(Izvor: kc.org.rs)

Print Friendly, PDF & Email