Kvarnerski vez (4-2018)

U Godini duhovnih zvanja, uz Nedjelju Dobrog Pastira donosimo članak koji nas dublje uvodi u otajstvo poziva

ŽIVOT KAO ZVANJE

Pomanjkanje posebnih zvanja – zvanja u množini – prije svega je odsutnost životne svijesti o pozivu – pozivu u jednini – ili od­sutnost kulture zvanja. (usp. Nova zvanja za novu Europu, str. 32.)

Zvanje je po svojoj naravi ljudsko-božan­sko. Djeluje Bog i djeluje pojedinačni čovjek, ali djeluje i zajednica. Božje djelovanje oči­tuje se u Njegovoj inicijativi, a ljudsko se djelovanje očituje u odgovoru pojedinca i u potvrdi zajednice. Uočava se dinamika pozi­va/zvanja, koja čovjeka vodi i prema izrazito nedostižnima horizontima. Poziv/zvanje se vrednuje osobito u trenutcima koji muškarca ili ženu, koji odgovaraju toj stvarnosti, uvode u najveću intimnost, u vrijeme kada donose životne odluke i kada su otvoreni osobnoj i Božjoj povijesti. Poziv/zvanje je novost što se može usporediti sa zorom ljudskog života. To je nutarnji zov koji otvara Drugom i svi­ma drugima na novi način. To je sjaj, bljesak, što poslije postaje svjetlo prosvjetljujuće što omogućuje realizaciju svih ostalih životnih zadaća.

Cjelovita istina ljubavi

Dakle, zvanje nije samo neki čin izvan čovjeka ili samo božanski čin. Blaženi Pavao VI dobro je identificirao narav zvanja. U Po­pulorum Progressio on piše: „Svaki život je zvanje“ (br. 2). Zvanje se identificira sa stvar­nošću osobe: tako jednostavno možemo reći sama osoba je zvanje. Prema tome, život sva­kog čovjeka je zvanje. On je plod jednog po­ziva. Zato, prihvatiti život kao zvanje najveća je zadaća ljudskog bića. Tako zvanje pokazu­je svoj dvostruki karakter: transcendentni i imanentni. S točke gledišta transcendencije Božji poziv, zvanje, dolazi s Visine i/ili izvana preko osoba i događaja tijekom života, ali u isto vrijeme izvire iz naše dubine, predstavlja se kao poziv i rast, kao apel i buđenje. Stoga, osjetiti se pozvanima znači iskusiti nutarnju privučenost posebnim vrijednostima, jer od­govaraju nutarnjim inspiracijama vlastitoga bića. Konačno, zvanje je posijano u našoj nutrini, a Gospodinovim pozivom izranja na vidjelo. Zato je odgovor osoban i neponov­ljiv, nijansiran u tisuće različitih duhovnih tonaliteta unatoč brojnim sličnostima. S gle­dišta imanencije zvanje preuzima oblik unu­tar osobne povijesti, u otkrivanju bogatstva, granica, kao i potencijala, u iščitavanju vla­stitih osjećaja, želja, strahova, snova i razo­čaranja, u očekivanjima kao i u nostalgijama koje svatko od nas u sebi nosi, u odmaku koji se sada od nas traže kao i u susretima koji nam se sada daruju da ih živimo. (Jedno od tumačenja riječi imanentan je da znači bi­tan, neodvojiv, u biti neke pojave, urođen, a imanencija ostajanje u, bitno pripadanje ne­čemu, op. ur.) Nerijetko se zvanje doživljava kao neki oblik zaljubljenosti, djeluje kao neki fenomen spontanosti, brzo, izazvano nečim vanjskim, površno, drugotno. Međutim, da bi se došlo do cjelovite istine ljubavi pohranjene u dubinama bića potrebno je poći od nutar­njih afiniteta, naklonosti. Izvorni trenutak zvanja je skoro magičan. On u srcu ostavlja neizbrisivi trag, snažno sjećanje, neodoljivi sjaj, sve mijenja svoj smisao, sve se preu­smjeruje i sve se nudi u svjetlu jednog blagog i nježnog poziva, ali isto tako jakog i nezau­stavljivog, koji ne šuti, štoviše urla u intimi ljudskog bića. Glas Onoga koji poziva je glas ljubavi. On je Onaj koji ljubi, koji je Ljubav. Evanđelist Ivan, ljubljeni učenik Isusa Krista, otkriva da: „Bog je ljubav“ (1Iv 4,16).

Konačni cilj – dobro drugoga

U svojem statusu rađanja zvanje se per­cipira kao izabranje: On me izabrao, On me pozvao, On će biti sa mnom! U toj dinami­ci izabranja, poziva i odgovora na određeno zvanje, koje stoji pred nama osjećamo svu svoju malenost. Zato svako zvanje, bilo brač­no, svećeničko, redovničko, posvećeni laici, u svojoj bazi ima snažnu emotivnu i duhovnu kariku. Fenomenologija ovoga početnoga trenutka mijenja se ovisno o različitim psi­hološkim i duhovnim dobima. U svakom slučaju, kada zvanje posjeti srce neke osobe sposobne odgovoriti DA potpuno i radosno, to stanje postaje neodoljivo i slično ljubavi koja se rađa. Tako zvanje rađa ljubavlju, koja teži sjedinjenju bilo onom s drugim ljudskim bićem bilo s beskonačnom Božjom ljubav­lju. Zvanje je iskustvo umiranja i rađanja što opet rađa novim životom, novim socijalnim aktivnostima, solidarnošću. Stoga je prirodno da zvanje „tjera“ osobu prema bližnjemu, prema potrebitima, prema onima koji nisu imali sreću upoznati Boga, Isusa Krista, koga ti poznaješ. Ako zvanje ne rađa ljubavlju i ne raste u ljubavi predvidljiv je kraj takvog zva­nja s vrlo tužnim posljedicama. Ova naša kul­tura „moderna“, hedonistička i subjektivna, koja teži da svede čovjeka na puko zadovolja­vanje vlastitih potreba, čini se kao da dokida ljubav i zvanje kao put rasta i odgovornosti. Nerijetko se misli kako je zvanje samo ono što daje „da se osjećam dobro“. Međutim, zvanje nema za konačni cilj i svrhu samo osjećati se dobro. To nije ni prirodni forma­tivni tijek rasta i sazrijevanja u odgovornosti. Zvanje kao konačni cilj i svrhu ima dobro drugoga koje postaje i moje dobro, jer radost je veća u darivanju nego u primanju.

Dakle, nužno je odgajati za mentalitet zvanja te prihvatiti život kao zvanje, a unutar toga života hrabro odgovoriti na specifično zvanje na koje nas Bog poziva. Danas u Crkvi imamo mnoga sredstva koja nam pomažu na tom putu kao što su: osobni intimniji odnos s Gospodinom, duhovni pratitelji i pratitelji­ce, duhovno vodstvo, časopis Susret, različita duhovna štiva, provjereni kršćanski portali, časopisi i još puno toga. Zato odvažno kreni­mo u prihvaćanje života kao zvanja te odgo­vora Bogu na poziv u specifično zvanje.

Klanjateljica Krvi Kristove – s. Danijela Anić, tajnica Vijeća HBK za sjemeništa i duhovna zvanja


Izvještaj Caritasa biskupije Krk za 2017. godinu

CARITASOVE ZADAĆE, FINANCIRANJE I MISIJA

Caritas Biskupije Krk je pastoralna i ka­ritativna ustanova Krčke biskupije koju je ustanovio Biskup s ciljem da promiče razvoj i širenje organizirane kršćanske djelotvornosti među vjernicima mjesne crkve. Djelovanje Caritasa usmjerava se prema Svetom pismu, propisima Katoličke Crkve, socijalnom nauku Katoličke Crkve i crkvenom poslanju, prema ustavu RH i važećim zakonskim propisima te stručnim standardima.

Zadaća Caritasa je višestruka. Prije svega promiče, u suradnji sa župnim Caritasima, djelotvornu kršćansku ljubav prema osoba­ma i zajednicama u potrebi, nastojeći je pre­tvoriti u konkretne pothvate. Njeguje i koor­dinira karitativne inicijative među župama. Organizira duhovne obnove za sve djelatnike i volontere župnih caritasa. Promiče suradnju među drugim humanitarnim ustanovama. Poduzima i koordinira hitne pomoći u sluča­jevima velikih nepogoda u biskupiji, Domovi­ni i svijetu. Caritas je također povezan s osta­lim karitativnim ustanovama na području HBK i to posredovanjem Hrvatskog Caritasa.

Caritas stječe sredstva za svoje djelova­nje na više načina. Prihodima iz milostinje Nedjelje Caritasa koja se redovito skuplja u župama naše biskupije treće nedjelje doša­šća, korizmenim odricanjem djece i odraslih, darovima fizičkih i pravnih osoba s područ­ja Biskupije, Domovine i svijeta, redovitim i izvanrednim sabirnim akcijama, potporama države i struktura lokalne uprave za provođe­nje socijalnih zadataka, u skladu sa zakonom i Ugovorom između Sv. Stolice i RH o eko­nomskim pitanjima.

Misija Caritasa, je raditi na ostvarenju vi­zije pravednijeg, sretnijeg svijeta, promicati solidarnost i socijalnu pravdu, djelovati kao glas siromašnih i obespravljenih te ih ospo­sobiti i ohrabriti da govore u svoje ime. Svrha djelovanja je pomoć siromašnima i potrebni­ma, bez razlike na dob, spol, vjeru i drugo opredjeljenje ili uvjerenje.

Od strane Biskupijskog Caritasa, tijekom prethodne godine, 546 korisnika je primilo neki oblik humanitarne pomoći. U nastavku su navedene aktivnosti koje Caritas Biskupije provodi u suradnji sa župnim Caritasima Bi­skupije Krk tijekom godine i rezultati koji su ostvareni u 2017. godini.

Pružena financijska pomoć

Izdatci za dane donacije u prethodnoj godini iznosili su 514.528,00 kn. Troškovi poslovanja, prikupljanja i pružanja humani­tarne pomoći iznosili su 50.446,00 kn. Cari­tas ima redovne programe tijekom godine s kojima pomaže potrebnima, ali u suradnji sa mrežom župnih Caritasa, na njihovu prepo­ruku, pomaže korisnike i izvan tih programa. Najčešće su to jednokratne ili višekratne nov­čane pomoći za plaćanja stanarine, režijskih troškova, lijekova i liječenja, knjiga za ško­lu, građevinskih radova, kućanskih aparata, ogrjeva i dr.

Fond: ˝Sluga Božji biskup Antun Mahnić˝

Fond je namijenjen za pomoć učenicima i studentima iz siromašnijih obitelji. Broj korisnika ovoga fonda broji do 130 učenika i studenata, ali iz godine u godinu taj broj se mijenja. Iz ovoga fonda proizlaze dva mje­sečna iznosa pomoći, jedan od 200,00 kn i drugi od 400,00 kn. U prethodnoj godini iz ovog fonda pomoć je primilo preko 120 djece u iznosu od 335.000,00 kn. Donacije pojedi­naca iznosile su 35.000,00 kn dok je ostali iznos podmiren od redovnih uplata Biskupije Krk.

Podjela hrane

Caritas ima redovan program podjele pa­keta hrane tijekom godine, koji je u protekloj godini primalo 63 korisnika (samaca/obite­lji), odnosno 171 osoba. Podijeljeno je 285 paketa hrane, u vrijednosti od 73.039,00 kn. Također je izvan redovne podjele podijeljeno 121 paket hrane u vrijednosti od 18.319,00 kn. Ukupno je podijeljeno preko 8.000 kg hrane. Jedan dio asortimana Caritas prima od donacije, a ostali dio sâm naručuje.

Podjela odjeće, obuće, namještaja, bijele tehnike, higijenskih i ortopedskih pomagala

Caritas ima organizirano prikupljanje ra­bljene odjeće i obuće tijekom cijele godine. Prikupljena roba se sortira i slaže na police ili pakira za daljnju distribuciju. U kući Caritasa organizira se svaki prvi petak u mjesecu po­djela robe od 10 do 12 sati. No većina robe se distribuira na područje Gorskog kotara. Tako je u prethodnoj godini podijeljeno 17.426 kg od čega 15.716 kg na područje Gorskog ko­tara.

Tijekom godine preuzeto je i otpremljeno 189 kom raznog rabljenog namještaja, bijele tehnike i dječjih pomagala ponuđenih s po­dručja Krka. Pelena i uložaka za odrasle je podijeljeno 2.102 kom.

Akcije u Korizmi

Tijekom Korizme svake godine po župa­ma se sakupljaju novčani prilozi za potreb­ne. U akciju su uključena i djeca koja svoja korizmena odricanja donose u kartonskim kutijicama na koncu Korizme. U ovoj akciji prikupljeno je ukupno 7.659,00 kn, od čega su djeca prikupila 4.313,00 kn, a odrasli 3.346,00 kn.

Tijekom korizme 2017. godine, po drugi put organizirana je i provedena akcija pri­kupljanja hrane u suradnji sa firmom Tr­govina Krk d.d. Malinska, u većini njihovih prodavaonica na otoku Krku. Akcija je pro­vedena u trajanju od 01.03. do 16.04. U ovoj akciji prikupljeno je ukupno 1.875 kg hrane i higijenskih potrepština, čime je namireno 141 obitelj.

Božićna akcija ˝Za 1000 radosti˝

Pred božićne blagdane u župama naše bi­skupije poduzimaju se različite akcije namije­njene pomoći potrebnima. Svaki je župni Ca­ritas autonoman te poduzima akcije u skladu s mogućnostima i potrebama u svojoj župi. Neke od akcija koje se organiziraju su priku­pljanje hrane tijekom misa zornica; radioni­ce u cilju izrade različitih proizvoda namije­njenih za prodaju i ostvarivanju prihoda za potrebne; dobrovoljni humanitarni koncerti; božićni sajmovi; organiziranje posjete stari­jim i bolesnim osobama u njihovim kućama i domovima; doniranje kruha u marketima; izrada i prodaja kolača; prikupljanje novča­nih priloga za Marijine obroke, i dr.

Početkom studenog u suradnji Hrvatskog Caritasa i trgovačkog lanca LIDL započela je akcija prikupljanja hrane za potrebne pod na­zivom ˝POMAGATI JE LAKO˝. Na području naše biskupije LIDL ima svoj prodajni centar u Malom Lošinju, pa se ta akcija već više go­dina zaredom provodi u suradnji sa volonte­rima Caritasa župe Mali Lošinj. Ove godine prikupljeno je 885 kg hrane koja je podijelje­na na 75 korisnika župe Mali Lošinj.

Hrvatski Caritas je na ime božićne akcije ˝Za tisuću radosti˝ ove godine Caritasu naše biskupije uplatio iznos od 21.505,00 kn.

Nedjelja Caritasa

Prema odluci HBK treća nedjelja došašća u Hrvatskoj je određena Nedjeljom Caritasa. Cilj Nedjelje Caritasa je senzibilizirati javnost na prikupljanje sredstava kako bi se tijekom cijele godine moglo preko Caritasa pomagati najpotrebnijima. Svi darovi koji se toga dana prikupe idu za Caritas, i to 45% župnom Ca­ritasu, 45% Biskupijskom Caritasu i 10% Hr­vatskom Caritasu. Prošle smo ju godine obi­lježili pod motom ˝Neka živi duh djelotvorne ljubavi!˝, te je prikupljeno 135.249,35 kn.

˝Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini˝

Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini obilježili smo u 2017. godini po 11. put. Tjedan je izrastao kao izraz želje mnogih vjernika i ljudi dobre volje u Hrvatskoj, a odlukom biskupa HBK uobličio ga je Hrvatski Caritas. Tjedan sa za­hvalnošću prihvaćaju i prate Hrvati u Bosni i Hercegovini, ali i mnogi naši iseljenici diljem svijeta. Ovoj akciji posvećena je treća koriz­mena nedjelja, a u prethodnoj godini priku­pljeno je 34.012,30 kn.

˝Ljetovanje u Martinšćici na otoku Cresu˝

Caritas Biskupije Krk već 12 godina uspješno surađuje s Caritasom Đakovač­ko-osječke nadbiskupije u provođenju pro­jekta ˝Ljetovanje u Martinšćici na otoku Cresu˝. Radi se o projektu u kojem sudje­luju višečlane obitelji s područja Đakovač­ko-osječke nadbiskupije koje si ne mogu pri­uštiti odlazak na ljetovanje. Ovim projektom tim obiteljima omogućen je besplatan odmor u kući koju je Caritas uredio u tu svrhu. U Caritasu Đakovačko-osječke nadbiskupije, uvažavajući postavljene kriterije da boravak u kući koriste prvenstveno višečlane i siro­mašnije obitelji, nastoje boravak omogućiti uvijek novim obiteljima, tako da što više njih može koristiti ovu mogućnost. Troškove stru­je, vode, gospodarenja otpadom, kao i troš­kove popravaka i tekućeg održavanja kuće podmiruje Caritas biskupije. Pripadajući troškovi, po tom osnovu, u 2017. godini izno­sili su 8.074,41 kn. Prije početka sezone i na kraju sezone kuća se uređuje i čisti, u čemu sudjeluju Caritasovi volonteri sa Krka i Cre­sa. Do sada brojimo 101 obitelj i gotovo 600 osoba koje su boravile u kući. U prethodnoj godini 17 obitelji je prošlo kroz ovaj projekt, od čega 61 dijete i 34 odraslih. Ostvareno je 984 noćenja.

Rad volontera

U aktivnostima Caritasa biskupije sudje­luje 30-tak volontera. Oni se uključuju u rad prema dogovoru i na poziv kada se za to uka­že potreba. Na poslovima sortiranja rabljene odjeće i obuće formirane su tri grupe, a od ostalih aktivnosti tu su još administracija te povremeni rad na terenu. U prethodnoj godi­ni ukupno je ostvareno 1.971 volonterski sat.

Zahvaljujemo svima koji su na bilo koji način sudjelovali u programima nabroje­nim u ovom izvješću, jer smo time dali svoj doprinos da Caritas kroz svoje organizirano djelovanje, trajno i sustavno pomaže ljudi­ma u raznim potrebama. Hvala donatorima novčanih i materijalnih sredstava, članovima odbora župnih Caritasa i njihovim voditelji­ma na suradnji, svim volonterima na trudu i vremenu kojeg su uložili.


Razgovor sa vlč. dr. Antonom Bozanićem župnikom u Omišlju u povodu dobivanja nagrade za životno djelo općine Omišalj

VJERA JE NA NAŠIM PODRUČJIMA OBLIKOVALA KULTURU ŽIVLJENJA

Na svečanoj sjednici Općine Omišalj u po­vodu Dana općine Omišalj, ujedno i zavjet­nog dana Župe, na Duhovski utorak 6. lipnja 2017. nagradu za životno djelo Općine Omi­šalj u 2017. dobio je omišaljski župnik vlč. dr. Anton Bozanić. U obrazloženju dodjele najvažnije i najveće nagrade Općine Omišalj, one za životno djelo, navedeni su razlozi: za promicanje i čuvanje zavičajne kulturne baštine te za doprinos u području humani­stičkih znanosti, ponajprije na niz od sedam iznimno bogatih, sadržajnih i kvalitetnih mo­nografijskih izdanja koja obrađuju sva krčka općinska središta i grad Krk, a posljednja od serijala knjiga Baška i bašćansko područje, povijesni hod i drevna župa predstavljena je i ponuđena mještanima bašćanskoga područja krajem travnja ove godine. Monografije ko­jima je tijekom posljednjih desetak godina dobitnik ovogodišnje nagrade nastojao pri­bližiti otočanima njihovu cjelovitu povijesnu, kulturnu, crkvenu i svjetovnu ostavštinu, uk­ljučujući prosvjetni, gospodarski i turistički razvoj pojedinog područja od najstarijih vre­mena do danas, pobudile su među stanov­nicima iznimno zanimanje. Naime, knjige suvremeno oblikovane i bogato ilustrirane, pisane su znanstvenom metodologijom, a ujedno jednostavnim i jasnim izričajem, ra­zumljivim običnom čitatelju.

Osim serijala o otočnim lokalnim i povije­snim sredinama, dobitnik priznanja objavio je više drugih knjiga i radova među kojima se – prema riječima kritike i novinskim osvr­tima – posebno ističe leksikografsko djelo o svećenicima i župama na području Krčke biskupije; zatim više monografijskih izdanja o djelovanju najpoznatijega krčkog biskupa Antuna Mahnića, te o krčkim, cresko-lošinj­skim i istarskim iseljenicima u SAD, itd. Bio je to povod za naš razgovor.

KV – Prije svega, čestitamo Vam na dobivenoj nagradi. Recite što Vam to osobno znači?

Članovi općinskog Odbora za dodjeljivanje priznanja i nagrada dobro znaju da kad su mi prvi put iznijeli prijedlog o dodjeli nagrade, da je moja prva reakcija bila negativna. Rekao sam im da mi ne stoji do bilo kakvih osobnih priznanja ili vlastitih promocija, već da želim samo obavljati svoj redoviti posao kako najbolje znam. Kad su me iznova nastojali uvjeriti u opravdanost njihovih namjera, odgovorio sam da prihvaćam samo kao znak poticaja da svatko na svome mjestu radi posao zauzeto i savjesno, ugrađujući pri tome one darovitosti koje su mu vlastite. Eto, u tom se vidu zahvaljujem onima koji su valjda nešto uočili i prepoznali.

KV – Poznato nam je da volite pisati i da, vjerujem, uživate u tome. Zašto ste se odlučili baš na objavljivanje mono­grafskih izdanja o svim krčkim općin­skim središtima?

Moj se poslijediplomski studij zadržao u moralno-pastoralnoj specijalizaciji, a pratio je noviju lokalnu povijest. Budući da sam po­prilično “pročačkao” otočnu bližu povijest, nastojao sam u zadnje vrijeme monografijski obraditi sva otočna općinska središta i grad Krk, i povezati prošlost i sadašnjost na ra­znim područjima: povijesne mijene, crkvena događanja, gospodarstvo, kultura. Prateći povijesna zbivanja prepoznajemo kako su se ljudi postavljali prema određenim važ­nim pitanjima tako da povijest može biti na određeni način učiteljica života. Htio sam, među ostalim, približiti današnjim ljudima crkveno djelovanje jer treba istaknuti da je tijekom povijesti vjera oblikovala kultu­ru življenja, a baš taj vid nije bio dovoljno ljudima predstavljen. Naime, jasno nam je da se sve do 90-ih godina nije moglo o mnogim pitanjima pisati dovoljno objektivno. Ulogu Crkve ugradio sam u cjelovitu povijesnu i sa­dašnju zbilju jer se tako može najbolje razu­mjeti. Zato u mojim knjigama čitatelj nalazi cjelovite podatke o povijesti, kulturi, gospo­darstvu, pomorstvu, turizmu, ali i o vjeri jer je njezina uloga ovdje nezaobilazna. Iako se laganim stilom želim približiti ljudima, ne udaljavam se od znanstvenog načina pisanja. Drago mi je da to i ljudi tako prihvaćaju.

KV – Pišete i o drugim temama.

Da, pisao sam i o drugim temama; dvije knjige o biskupu Mahniću, o iseljeništvu u SAD-u (krčkom, cresko-lošinjskom i istar­skom), pojedinim značajnim osobama, New Age-u, itd.

KV – Što Vas potiče na pisanje?

Iako sam volio čitati, nikada nisam plani­rao da ću se ozbiljnije posvetiti pisanju. Ono mi se samo nametnulo. Npr. boraveći u New Yorku zanimao sam se za naše iseljeništvo. Stoga bi bila šteta da se prikupljena saznanja s terena, koja drugima nisu dostupna, nisu stavila na papir i pretvorila u knjigu. Slično je i u drugim sredinama, u Malom Lošinju i Omišlju, gdje sam istraživao pojedine stvari i dolazio do zanimljivih podataka koji dru­gima nisu poznati. Posljednja sveobuhvatna monografija o otoku Krku, rad M. Bolonića i I. Žica Otok Krk kroz vjekove, napisana je prije 40 godina, a zaustavila se na 1918. godi­ni. Ipak se od 1918. godine do danas mnogo toga izmijenilo. Osjetio sam potrebu ispuniti nastalu prazninu. Budući da nastojim proble­mima pristupati sintetički, tj. pružiti cjeloviti pregled, smatrao sam korisnim iz sadašnje perspektive progovoriti današnjim ljudima na njima razumljivi način, a pisanu riječ pre­nijeti u suvremenom izdavačkom ruhu. Koli­ko je uspješno, neka procijene sami čitatelji! Pisanje je kreacija. Istraživanje predstavlja otkrivanje novosti, a potom slijedi obrada i objavljivanje. Kad čovjek osjeti ljepotu ta­kvog posla, uvijek ga vuče naprijed. Tek se pišući bistre naše ideje koje imamo u glavi. Ako neku stvar poznajete onda o njoj možete pisati jednostavno, a istodobno znanstveno.

KV – Napisali ste pravo leksikograf­sko djelo o svećenicima i župama na području Krčke biskupije. Je li to vaša najbolja dosadašnja knjiga?

Koja je bolja, a koja manje dobra, neka prosude čitatelji. Knjiga o kojoj govorite sa­drži više od 550 bibliografskih kartica i već je postala svojevrsna referentna knjiga za to područje, jer su u njoj na jednom mjestu prikupljeni mnogi podatci izvučeni iz raznih izvora. Traže je mnoge izdavačke ustanove. Otela je zaboravu brojne činjenice o zasluž­nim i vrijednim biskupima i svećenicima prvenstveno na vjerskom, a zatim i na širem kulturnom području Krčke biskupije. Mate­rijal za nju dugo se pripremao. Po prvi put u njoj su objavljeni podatci o našim sveće­nicima koji su krajem Prvoga svjetskog rata morali napustiti Cres i Lošinj, kao i koji koji su poslije Drugoga svjetskog rata otišli iz cre­sko-lošinjskog područja i polako pali u zabo­rav.

KV – Kako uspijevate povezati redo­viti pastoralni rad na župi i pisanje?

Kao župniku, na prvom mi je mjestu pa­storalni rad u župi. Ipak, valja reći da je ve­oma važno dobro se organizirati, ne gubiti vrijeme za manje važne stvari. Mnogi mno­go znaju, načitani su, ali ako neorganizira­no rade, rasprše se i, nažalost, ne ostavljaju značajnije tragove. Ako se dobro organizira vrijeme, može se mnogo dobra učiniti na onom području koje nekome leži, gdje ima određene prirodne sklonosti i stečeno znanje koje se uvijek nadograđuje. Ovo što činim ta­kođer smatram pastoralnim radom, na jedan svojevrstan način. Uostalom, mnogi su sveće­nici ovdje tijekom povijesti ostavili zapažene tragove na prosvjetilteljskom polju.

KV – Koliko ste knjiga do sada obja­vili, a pretpostavljam da i sada nešto pripremate i pišete?

Do sada je objavljeno 15 mojih samostal­nih knjiga i nekoliko gdje sam koautor. U pri­premi je monografija o naseljima oko grada Krka.

Razgovarao: Zvonimir Badurina Dudić


 Nastavak putopisa Dore Katunar

DORA JE ZAVRŠILA SVOJE PUTOVANJE!

Saaannntiiiaaaaagggooooo, Santiiiiaaago­ooo… Ništa…
Već sam se prestala okretati u nadi da ću negdje vidjeti barem zvonik crkve.
Stvorila se rječica peregrinosa koji sa svojim ruksacima pokušavaju doći do kate­drale.
Hodamo dalje dok iza mene nije počela vrištati grupica koreanaca. Kroz ulice se vidi vrh zvonika!!!!
Još malo i na trgu smo…
KOOONNAAAČČČČČČČČNOOOO SAAAAAAAANNNTTTIIIAAAAGOOOOO­OOO
Dođemo na ogroman trg ispred katedrale na kojemu je hrpa ljudi. Evo i naših dečkiju. Pobacala sam sve sa sebe i čestitanje, vrišta­nje i grljenje može početi. Grlimo sve od reda, peregrino ili ne, turist ili ne, nema veze, ako si kraj mene dobit ćeš zagrljaj.

Teško mi je za opisati osjećaj kada done­seš neku odluku i kreneš u njenu realizaciju i bude užasno teško. Bilo je danâ kada sam se pitala što mi sve ovo treba i koja je poanta hodanja, i koji bi normalan čovjek tako nešto išao napraviti.

Da bi došla do cilja trebao mi je 31 dan, u prosjeku sam hodala 28-30 km na dan. Ni­sam imala niti jedan dan odmora ili pauze, sa boli ili bez boli, dalo mi se hodati ili ne, sa ruksakom od 10kg +1L vode, HODALA SAM! Imala sam skoro 15 dana kiše, ali isto toliko dana sunca koje je preplanulo moju kožu za nadolazeće ljeto. Svaku noć sam spavala u drugom mjestu i na drugom krevetu sa 3-160 ljudi u sobi. Krevet sam plaćala od 5- 10€, i uglavnom sam uvijek imala tople vode za tuširanje, ali nije svaki tuš imao vrata. Sva­ku noć hrkači su jednostavno neizbježni, a čepići za uši ne pomažu uvijek. Dobila sam veliku obitelj koja se mjenjala. Imala sam 31 dan pun smijeha i zagrljaja, ali jednako tako samoće i tišine i suza kad god mi je to trebalo. Na cijelom putovanju imala sam 5 žuljeva i tonu boli na početku. Kad sam se spremala za camino nisam imala pojma što mogu oče­kivati i što zapravo očekujem. Za ništa skoro nisam bila spremna, osim robe, cipela i šta­pova koji su mi olakšali svaki dan. Na cami­nu nisam dobila što sam željela nego što mi je trebalo. Put koji me je ispunio i dao mi puno stvari koje nisam mogla ni sanjati. Iskustvo koje nikada neću zaboraviti, novu obitelj koju sam zavoljela, čula sam puno životnih priča i doživjela mnoga mala čuda, upoznala hrpu divnih ljudi.

Moj camino završava u Santiagu, na grobu sv. Jakova kome sam rekla da nas čuva i blagoslovi i ojača na našem životnom cami­nu, i da nam da snage i vjere kada ne vidimo put kojim moramo ići. Ulazak u katedralu je bio veličanstven. Nakon mjesec dana duhovne tišine, bez neke muzike, ulazimo u katedralu dan uoči Duhova. Katedrala je bila popunjena do zadnjeg stajaćeg mjesta. I onda je počela misa. Zvuk orgulja je ispunio cijelu katedralu i sve nas. Misa je bila predivna, jer se dogodio trenutak, kada je sve sjelo na svoje mjesto. Sve je dobilo novo značenje. Dogodilo se potpuno predanje cijelog bića u Srce koje beskrajno voli.

Ovdje je grob čovjeka koji je pokazao da sve ono što je vidio, čuo i u što je vjerovao je bilo vrijedno svake muke, i na kraju umi­ranja. Bilo je vrijedno gubitka života. Zbog takvih ljudi vjera je i danas živa. Oni su do­kaz da je Bog poslao svoga Sina ovdje da bi promijenio naše živote, da bi nas učinio bo­ljim ljudima. Došao je da nas digne sa poda, u nebo. Došao je patiti i prihvatiti svaku bol da bi mi bili slobodni i da bi se nanovo mo­gli roditi. Njega ne zanima što je bilo i koliko smo puta pali i koliko smo slabi, samo želi znati koliko mu puta želimo pasti u Njegov zagrljaj koji liječi. Koliko smo spremni pre­dati mu sve što imamo bez iznimke. Koliko puta smo spremni priznati da ne možemo i ne znamo sami, i da nam je potreban. Potreb­na nam je Njegova savršena ljubav od koje smo potekli i kojoj se vraćamo. Vjerujem da se dogodilo čudo, koje se ponavlja svaki dan, bez prestanka na oltaru. Što još može napra­viti da ti dokaže da te BESKRAJNO VOLI I DA NE ŽELI ŽIVJETI BEZ TEBE?????????? Mislim da je napravio sve, ali ako misliš da nije dovoljno reci mu, i On će učiti sve… JER TE VOLI… i bit će uz tebe kad god ga budeš tražio da bude… jer te voli!!! I ta ljubav ne prestaje nikada… Ta ljubav je dom!

Vrijeme je za slavlje i planiranje idućeg cami­na. Iduće godine idemo u Italiju, prohodati Via Francigena, od Verone do Rima, sitnih 600km.

Za sve one koji bi htjeli ići na camino, kada nađu dovoljan razlog (a svi ga imamo) zbog kojeg se vrijedi pomučiti, slobodno neka me nađu… Sve informacije i iskustvo dijelim potpuno besplat­no…Neka nas bude što više i da što više ljudi čuje i krene na put. Do sada nitko nije požalio što ga je prošao i velika većina se ponovno vraća. Lani je caminom prohodalo 65 Hrvata, nadam se da će ove godine broj narasti, a iduće i prerasti…

Peregrino buen, camino!


Iz redovnikova dnevnika

SLADAK I LJUBAK BOG
“I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj…
Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi”(Iv 4, 16. 19.)

Upoznati ljubav Božju i povjerovati joj prvi je korak izvornog kršćanskog svjeto­nazora. To se čini lakim korakom, nekako spontanim u životima svetaca – ljubav od­govara na ljubav kao u zaljubljenih – ali on je dar kojega valja čeznuti i izmoliti. Sa­znali smo iz Svetoga Pisma da nas Bog voli bezmjerno, bezuvjetno (besplatno), vjerno, do darivanja života na križu, a opet ne umi­jemo u toj objavi uživati, a još manje uzvra­ćati zahvalnom radošću. Logično bi bilo da smo zbog nje svaki dan „u devetom nebu“.

„Teško je vjerovati u ljubav. Najveći problemi koji muče čovjeka imaju svoj izvor u očajnom strahu da nije ljubljen i da nikad neće biti ljubljen. Mnogi u dubini nose ukorijenjen kompleks da nisu vrijedni ljubavi niti Božje niti ljudske. Ali Bog te ne ljubi zato što si dobar. On to ne očekuje. On te ljubi zato što je On dobar… Prepu­stiti se Božjoj ljubavi koja liječi, obnavlja, ponovno stvara jedino je što ima pravoga smisla… Nisu tvoji grijesi ti koji Bogu na­nose najveću bol i patnju, nego nedostatak tvoga povjerenja da si ljubljen, ljubljen be­zuvjetno… Mi iskazujemo Bogu našu lju­bav svojom predanošću“ (Wilfrid Stinissen, OCD, Ovo je dan što ga učini Gospodin, 161 – 27. svibnja.).

Novi prilaz Bogu ljubavi

Ima već dosta vremena da mi u molje­nju Časoslova odzvanjaju, odskaču dva čuvstvena izraza o Bogu: „Hvalite Jahvu jer je dobar, pjevajte Bogu našemu jer je sladak” (Ps 147,1) i „Dobar je Gospodin, pjevajte imenu njegovu, jer je ljupko” (Ps 135,3). Dobrota Gospodnja ima sladak i ljubak okus i oblik. Zapažao sam te riječi i ranije, ali su mi značile kompliment pje­sničkoj nadarenosti i vjerničkoj odvažnosti psalmiste. Nisu se ticale mene. Ali sada su mi kao šifre novog saznanja o Bogu. On nije samo svemoguć, nedostupan, veličan­stven, strašan… On je sladak i ljubak. To su riječi zaljubljena udvarača. To je otkriće umornog Božjeg bojovnika proroka Ilije u pećini na Horebu (Bog nije bio u olujnom vihoru, u potresu u ognju, nego u šapatu laganog i blagog lahora). To je spoznaja velikog tražitelja Augustina iz Hipona: „Kasno sam te uzljubio ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio!“ (Ispo­vijesti 27,38). Imao je 33 godine kada je to napisao. Nikada nije kasno otkriti Boga u pravome svjetlu, niti odveć rano poput sv. Terezije od Maloga Isusa („Našla sam svoje mjesto u Crkvi, i to si mi mjesto dao ti, o moj Bože! U srcu Crkve, svoje majke, bit ću ljubav. Tako ću ja biti sve. Tako će se ostvariti moj san“ (Časoslov IV, 1114).

Naučili smo od djetinjstva nazivati Boga dragim – „dragi Bog“, ali pri tom izgovara­nju ne doživljavamo (sudim po sebi) nje­govu dragost, već njegovo sveznanje, stro­gost, nepremostivu odijeljenost. „Božje oko svuda gleda, sakrit mu se ništa ne da.” To oko nisam doživljavao kao očinsko milova­nje, željno moje osobe, kao zaljubljeno i vo­ljeno oko, već prijekorno, kontrolno, pra­vedno, sudačko, moralno zahtjevno… Tu se otvara jedan novi prilaz Bogu-Ljubavi; to je put mistike, prostor prisnosti i prisutnosti, prostor Kristove blizine.

Ranjenost Bogom

Mistična iskustva nisu povlastica ka­noniziranih svetaca. Nalazimo ih u svim razdobljima povijesti, u raznih osoba – po­znatih i nepoznatih (B. Pascal, S. Weil, Est­her Gulshan, itd.). Psalam 139 mogu sada doživljavati kao himan Božjem zaljublje­nom pogledu koji me poznaje do zadnjeg atoma bića, do tek načetih misli i osjećaja da ohrabri i podrži moje postojanje,

Mnoge duše iskusile su ranjenost Bo­gom (do tjelesnih rana – stigmi), duboku zanesenost Njime i magnetsku privlačnost Njegove otajstvenosti. On je doista sladak i ljubak i nisu ga se mogle nasititi. Mogle su se samo predati i trčati za mirisom ljubavi. „Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: o kada ću doći i lice Božje gledati?“ (Ps 42, 2-3). Pre­bogat je taj mistični rječnik koji svjedoči o dubokoj prisnosti i uzajamnoj ljubavnoj čežnji između Boga i čovjeka.

Uvaženi duhovnik Stinissen reći će saži­malački: „Duhovni rast zapravo nije ništa drugo nego produbljivanje svijesti i uvjere­nja o prisutnosti Božje ljubavi. Grijeh nije ništa drugo nego čovjekovo odbijanje da primi Božju ljubav” (isto, 165).

fra Antun Badurina


Biblijska pitanja

NOSI SE OD MENE, SOTONO!?! (Mk 8,33)

U evanđeljima postoje izrazi za koje smo sigurni da ih je Isus doslovno takve upotri­jebio. Jedan od takvih izraza nalazimo u Mk 8,33 gdje Isus Petra naziva sotonom. Da to Isus, zaista, nije učinio, teško je zamisliti da bi se usmena predaja ili evanđelist usudi­li takvo što staviti Isusu u usta, osobito ako uzmemo u obzir Petrov ugled u ranoj Crkvi i njegovu mučeničku smrt. Kada, u kojem kontekstu i zašto je Isus „počastio“ Petra tako sablažnjivim izrazom?

Petrova vjeroispovijest i Isusova reakcija

Na početku drugog dijela Markovog evan­đelja, koji ima za temu Isusovu muku, smrt i uskrsnuće u Jeruzalemu (Mk 8,27-16,8), sto­je dvije perikope u kojima Petar ima vrlo važ­nu ulogu: Petrova vjeroispovijest (Mk 8,27- 30) i Prvi navještaj muke i uskrsnuća (Mk 8,31-33). U prvoj perikopi (Mk 8,27-30) Isus pita svoje učenike najprije što ljudi kažu tko je on, a zatim, njima postavlja isto pitanje. Na prvo pitanje svi znaju odgovor: Ivan Krstitelj, Ilija, neki od proroka (usp. Mk 8,28). Na dru­go pitanje odgovara samo Petar: „Ti si Poma­zanik – Krist!“ (Mk 8,29). Isus za Petra nije tek jedan od proroka, nego onaj jedinstveni i konačni Božji poslanik koji će narodu doni­jeti puninu života. Očekivali bismo da će Isus pohvaliti Petra zbog ovakvog odgovora kao što je to slučaj u Matejevoj verziji (usp. Mt 16,13-20). Kod Marka naprotiv nema pohva­le, nego tek ozbiljno upozorenje: „I zaprijeti im da nikome ne kazuju o njemu” (Mk 8,30).

Razlog ovakve snažne i pomalo čudne re­akcije postaje jasan tek u sljedećoj perikopi koja sadrži dvije slične reakcije, najprije onu Petrovu (Mk 8,32), a zatim Isusovu (Mk 8,33). Zanimljivo da su sve tri reakcije u grč­kom jeziku izražene istim grčkim glagolom epitimao koji u prijevodu znači prekoriti, iz­grditi, zaprijetiti, tj. izraziti snažno neslaganje s nečim. O kakvim se to reakcijama radi i što ih je prouzrokovalo?

Petrova reakcija na Isusov nagovještaj

Odmah nakon Petrove vjeroispovijesti sli­jedi Isusov nagovještaj onoga što ga uskoro čeka u Jeruzalemu: „Sin čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari sve­ćenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane“ (Mk 8,31). Na­rativni uvod: „I poče ih poučavati“, sugerira da Isus ne želi svoje učenike tek informirati, nego nastupa s autoritetom učitelja koji do­bro poznaje Božju volju i plan spasenja. Ovaj plan se, međutim, Petru nimalo ne sviđa pa odlučno reagira. Uzima Isusa na stranu i po­činje ga odvraćati (epitimao) s namjerom da to čini sve dok Isusu ne izbije pogubne misli iz glave (usp. Mk 8,32).

Petru je, naime, neprihvatljivo da Krist bude odbačen od vlastitog naroda i predan u smrt. Petar je sasvim drukčije zamišljao da će Isus ostvariti svoje mesijansko poslanje: tako da oslobodi Židove od rimske vlasti. Kako će Isus druge spasiti, ako sam nastrada? Što će onda biti s njima koji ga nasljeduju? Petar misli da se Isus „pogubio“ i smatra svojom dužnošću da ga vrati na pravi put. U dobroj namjeri Petar nije ni primijetio da se zapravo on pogubio. On koji je učenik ide učiti svoga Učitelja. Stavlja se ispred njega i određuje mu put, umjesto da ga kao učenik s povjerenjem slijedi.

Isusov odgovor Petru i problem hrvatskog prijevoda

Isusova reakcija na Petrovo odvraćanje je iznenađujuće žestoka. Ponajprije, okrećući se učenicima, odbija komunicirati samo s Petrom i u razgovor uključuje sve prisutne. Uostalom, ono što će reći Petru odnosi se i na ostale učenike koji vjerojatno isto misle kao i Petar. Zaprijetivši Petru (epitimao) riječima: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pa­meti što je Božje, nego što je ljudsko!“ (Mk 8,33), Isus očituje svoje odlučno neslaganje s Petrovim ponašanjem. Ne treba Isus kori­girati svoj stav da bi izvršio svoje mesijansko poslanje, nego Petar da bi ostao Isusovim učenikom. Hrvatski prijevod je u ovom retku dijelom problematičan, jer sugerira da Isus tjera Petra od sebe, a on ga zapravo vraća na mjesto koje mu kao učeniku pripada, tj. iza Isusa. Grčku sintagmu hypage opiso mou bilo bi točnije prevesti sa „Odlazi iza mene!“, jer u sebi sadrži izraz „za mnom“ (opiso mou) koji nalazimo u Mk 1,15 kod početnog poziva na nasljedovanje: „Hajdete za mnom“ (deute opiso mou).

Isus, dakle, Petra ne tjera od sebe nego ga vraća iza sebe, tamo gdje mu je kao učeniku mjesto. Pri tom ga naziva sotonom i to zato jer je svoju ljudsku logiku, prema kojoj pod svaku cijenu treba izbjeći patnju i smrt, sta­vio ispred Božje logike i Božjeg plana. Petar zapravo nesvjesno pomaže sotoni koji ne želi da Isusov navještaj nađe plodno tlo u srcima učenika (usp. Mk 4,15). Ironija je u tome što je Petar uvjeren kako djeluje u interesu Isu­sova poslanja. Zbog Petrove sljepoće Isus je prisiljen upotrijebiti snažan govor i ozbiljan ton. Naziv sotona i objašnjenje koje slijedi imaju za cilj otvoriti Petru oči da shvati svoju pogrešku i vrati se među učenike. Premda je Isusov navještaj teško shvatljiv i prihvatljiv, Petar je pozvan suočiti se s njime kao uče­nik, tj. odričući se vlastite ljudske pozicije i s povjerenjem prihvatiti Isusovu poziciju koja odgovara onoj Božjoj.

Poziv na nasljedovanje

Isusove riječi Petru mogu se shvatiti i kao ponovni poziv na nasljedovanje koje je Petar za trenutak prekinuo. Nakon što ga je slijedio u Galileji, gdje je Isus učio s vlašću i činio silna djela, Petar je pozvan slijediti Isu­sa i u Jeruzalem gdje ga čeka muka, smrt i uskrsnuće. Petar je shvatio da je onaj kojega slijedi obećani Mesija. Nova faza nasljedova­nja stavlja pred njega novi zadatak: prihvati­ti da je Isusov put drukčiji nego što je on po ljudsku zamišljao, i da kao učenik i sâm tre­ba poći tim putem. Jer tkogod želi biti Isusov učenik mora se odreći samoga sebe i uzeti na se svoj križ i tako nasljedovati Isusa, držeći do zajedništva s njime više nego do vlastitog života (usp. Mk 8,34-37).

Jesmo li i mi kao kršćani spremni Isusa nasljedovati na takvom putu? Za razliku od Petra mi ipak bolje razumijemo što je Isus mislio kad je rekao da će nakon tri dana uskr­snuti. Je li naša želja da budemo s Isusom na putu i nada u konačnu pobjedu dovoljno jaka za nošenje svakodnevnog križa?

Dr. Božidar Mrakovčić


 U spomen:

 ANDRE DEPIKOLOZVANE (????- 1993.)
Svećenikova uloga je nemjerljiva

Kada me nazvao vlč. Saša Ilijić, pitaju­ći me bih li nešto napisao o pok. svećeniku don Andre Depikolozvanu, s radošću sam odgovorio “Da”. Vjerujem da će o “dobrom matujskom plovanu”, kako su mu tepali Ma­tujci, mnogi odgovorniji moći reći znatno više informacija i možda sveobuhvatnije opisati tko je bio ovaj svećenik kojega su ljudi tako voljeli. Namjerno pišem ljudi, a ne župljani, budući da je don Andre, kako smo mu odmi­llja tepali, bio obljubljen od gotovo svih žite­lja, inače poprilično “tvrdih” Matulja. Nisam želio istraživati podatke o don Andriji, nisam želio čak niti razgovarati s majkom i svojim ukućanima i intezivnije proživjeti te trenutke koji me emotivno vežu uz pokojnog svećeni­ka iako je prošlo već 20 godina od njegove pogibije. Želio sam samo pustiti srcu neka pretače misli u riječi. Don Andre je bio moj župnik u poprilično zahtjevno vrijeme. Ko­nac Jugoslavije, početak stvaranja Hrvatske u krvavom i teškom obrambenom ratu. Bio je prijatelj moje obitelji. Sjećam se kao klinac, imao sam nekih osam ili devet godina, brat mlađi je slavio rođendan; roditelji pripremi­li bogatu trpezu, iako smo bili srednji, čak i malo niži sloj građana, financijski gledano; nekoliko muškaraca, žena, u kući. Okupljeni oko gitare, nakon pokoje čaše vina više kre­nule su pjesme: Vila velebita, Ustani bane… Gledam ja kao klinac u svoje roditelje kako zdušno pjevaju neke pjesme o domovini koje tada nisam razumio. Gledam pak i kako naš don Andre pjeva. Tata ponosan, a don Andre s blagim osmijehom mi veli: “Ča je, mali, ti ne znaš ove pjesme kantat?” Nato će otac: “Sada dolazi vrijeme da ga i to naučimo, ne brini župniče…” Volio je don Andre svoje župlja­ne, volio je svakog čovjeka, volio je Boga i Cr­kvu. I to se osjećalo kad god ste s njim pričali. Sjećam se da je bilo nas ministranata u župi nekih petnaestak – svi momci. O koja li je čast bila biti onaj koji poslužuje pri oltaru uz sve­ćenika. Znali smo se mi ministranti, nije nam baš na čast, ali pokazuje koliko nam je stalo, baš “pokoškati” tko će biti taj da u nedjelju bude poslužitelj. Imali smo susrete jednom tjedno kao ministranti. Prvo malo vježbali u crkvi, pa se dobro najeli svega kod župnika, pa pokupili koju bocu soka više i prešli uli­cu igrati nogomet ili košarku na obližnjem igralištu. Susreti ministranata, jednodnevni izleti, napredovanje u ministrantskoj hijerar­hiji, druženje – sve nam je to davalo motiva da budemo redoviti u crkvi. Svoju crkvu smo voljeli i kada to nije bilo baš poželjno. Mislim da sam 1985. upisao prvi razred. Tamo neg­dje već pred kraj Jugoslavije, ‘88., ‘89., godi­ne smo imali jednu situaciju koja nije bila baš ugodna. Učiteljica, tada drugarica, je saznala da nas nekolicina ministriramo, idemo na žu­pni vjeronauk preko tjedna. Pa nas je znala ostaviti duže u školi, samo da ne stignemo. Župnik je onda sve prebacio na subotu, pa smo onda mogli normalno pohađati susrete. Sjećam se isto susjeda koji su se znali majci rugati, dobacivati joj dok je nas troje djece vodila nedjeljom na misu: “Marija, ideš li li­zati oltare opet?”, pitali su majku. A majka ko majka, stisne jače ruku i nastavi hodati, prema cilju. Zanimljivo je da su ti isti ljudi i danas moji susjedi. Neki su otišli pred Gos­podina položiti račun za svoj život, a drugi su već dugo vrijeme – mnogo tiši. JNA i srp­sko-četnički agresor je napao Hrvatsku. Tate više nije bilo doma kao prije; majka sama i puna kuća izbjeglica. Majka me nije uspjela iskontrolirati. Ulica, momci, Armada, tuče – odrastanje u onom vremenu, rekli bismo. (Dopustite mi da se tješim malo).

Svjetliti za Krista

I jedne nedjelje – show. Ministriram na misi, a neka majka počne vikati: “Maknite ovog huligana s oltara, on ne smije ministri­rati, izbio je mom sinu zub.” Protrnuo sam. Doslovno se smrznuo. I zavapio: “Neka se otvori zemlja i proguta me sada.” Možda go­vori nekom drugome, pomislih. Gledam pre­ko oltara dvoje mlađih klinaca ministrira, uz mene još mlađe dijete. Okrenem se i odem u sakristiju. Plakao sam kao malo dijete. Ni­sam želio izaći iz sakristije od sramote. Misa je završila, evo i župnika. Zagrli me i kaže da se moram ispričati. Branim se: “On je mene napao prvi.” Nema veze, ustraje župnik, mo­raš se ispričati. Hoću, uzvraćam i nastavim – plakati. “Ajde, ajde, bit će to sve dobro; to je ustvari dobar znak.” Kako će biti dobro? Ne može biti dobro – stanem već histerizirati. “Vidiš, od sada će sve biti novo u tvom životu, dalje ne smiješ po starome”, kaže mi župnik. Prestao sam tada ulaziti u tučnjave, odlučio se promijeniti. To je, na jedan način, ključ­niji trenutak u mom žvotu kada sam odlučio više ne sramotiti sebe, Boga, svog župnika, roditelje. Nisam više nikada želio proći takvu sramotu. Don Andrija je ustvario bio jedan od onih svećenika na koje ste se uvijek mo­gli osloniti. Spreman za razgovor, raspoložen za pomoć. Nije bježao od ljudi, nego je tražio način kako ljudima prići, približiti se. Valjda smo ga zato svi i toliko voljeli. S druge stra­ne, ništa manje važno, osjećali smo njegov trud u autentičnosti. I zato je i on privlačio. Primjeri uvijek oduševljavaju više od najljep­ših motivirajućih govora. Govori, naime, s vremenom utihnu. A primjeri onih svjetiljki koje za Krista svjetle, izgaraju, time nestaju, i kada nestanu, ustvari, nastanu u nebeskom Jeruzalemu. Takvi primjeri oduševljavaju. Bogu zahvaljujem da je u moje nemirno mla­denačko doba stavio tog svećenika. Uloga ta­kvih svećenika je nemjerljiva u odgoju. Radu­jem se onom trenutku kada dođem i ja, tome se ufam, u nebo i tamo ponovno susretnem svog dragog župnika.

Marin Miletić

 MATE BAJČIĆ (1963. – 1993.)

Prošlo je 25 godina od smrti našeg dragog, uvijek nasmijanog vlč. Mate Bajčića.

Rođen je 20. prosinca 1963. godine u Krku, u obitelji Josipa i Marije Bajčić. Živio je u Poljicima s roditeljima i dvije sestre. Bio je u sjemeništima u Pazinu i u Zadru, a bogos­loviju pohađao u Rijeci. Za svećenika je zare­đen u krčkoj katedrali, na blagdan sv. Petra i Pavla 1989. godine po rukama krčkog bisku­pa mons. Josipa Bozanića. Kao župnik ili ka­pelan je službovao u Novalji na otoku Pagu, u Cresu i u Banjolu na otoku Rabu. Pred lice Božje je otišao iznenada, na Veliki četvrtak 8. travnja 1993. godine, tragično preminuvši, zajedno s vlč. Andrijom Depikolozvane i vlč. Igorom Sau.

Vlč. Mate je uvijek bio nasmijan i svojim osmjehom je osvajao sve koje je susretao. Kao dijete je bio vrlo živahan pa ni kao mi­nistrant nije bio miran kod oltara. Kad bi mu prigovorili, vlč. Anđelko Badurina, tadašnji župnik, bi samo rekao: „Ma, pustite ća.“

Jako je volio nogomet, ples i pjesmu; znatno više je trčao za loptom, nego sjedio za knjigom i zadaćama. Ipak, na kraju osmog razreda je majci rekao da ide u sjemenište. „Tamo ti nisu tanci“ „Znam, ali ja želim biti svećenik.“ Župniku vlč. Anđelku je u župni ured došao s izrezanim člankom „Kakav sve­ćenik treba biti“ i rekao: „Ja ovo želim biti!“

Put do svećeništva nije bio lagan. No, vlč. Mate je voljom i upornošću hrabro krčio put, a vedrinom, žarom i spremnošću za akciju osvajao sve oko sebe. U sjemeništu u Pazinu je stekao najboljeg prijatelja vlč. Linu Zohila, s kojim je zajedno prošao i sjemeništa i bo­gosloviju, i ostao prijateljski blisko povezan i nakon što su, nakon ređenja, otišli svatko na svoju službu u svoju biskupiju.

Mladu misu je slavio u Poljicima na blag­dan Gospe Karmelske 16. srpnja 1989. go­dine. To je bio posebno radostan događaj za župu u kojoj više od dvadeset godina nije bilo Mlade mise, pa su svi župljani s velikim veseljem sudjelovali u pripremama i slavlju.

U svojim kratkim službama u Novalji, Cresu i Banjolu ostavio je dubok trag, mož­da najviše među mladima i ministrantima. Za Novalju, svoju prvu župu, je često govo­rio da mu je ostala u srcu. U Cresu je po­sebno volio hodočašća Majci Božjoj na Sveti Salvadur, pogotovo kad bi na hodočašće vo­dio mlade. U Banjolu je za službu oko stola Gospodnjeg okupio veći broj ministranata, s kojima je čak i nogomet znao zaigrati.

Posebno se trudio oko starijih svećeni­ka, koji su bili sami. Vlč. Josip Bandera je jednom prigodom rekao da je vlč. Mate bio jedini, u njegovih 70 godina svećeničke služ­be na Tramuntani, koji ga je vozio u Krk na susret svećenika.

Proteklih dvadeset i pet godina, u susre­tima s mnogima koji su ga poznavali i/ili bili njegovi župljani, često smo mogli čuti kako je vlč. Mate na licu uvijek imao osmijeh, bio dobro raspoložen i uvijek spreman pomoći svakome tko je bio u potrebi.

Nemoguće je u nekoliko riječi prenijeti brojna svjedočanstva o svećeničkom radu našeg vlč. Mate. No, za shvatiti bît je dovolj­no zabilježiti ono što je svima njima zajed­ničko: vlč. Mate Bajčić je uvijek bio vedar i nasmijan, živio je i širio Radosnu vijest i pu­ninom duha, širokog osmijeha osvajao sve oko sebe. Takvog ćemo ga pamtiti.

„Ako zrno, pavši na zemlju, ne umre, ne donosi plod. Ako pak umre donosi obilat rod” (usp. Iv 12, 24).

(M. G.)

 IGOR SAU (1958.-1993.)

25 godina dijeli nas od teške tragedije koja je zadesila Krčku biskupiju na Veliki četvrtak 8. travnja 1993., kada su odjed­nom trojica naših svećenika – župnika smrtno stradala u prometnoj nesreći kraj Smokvice na jadranskoj magistrali blizu Senja; među njima don Igor Sau, vozač automobila i župnik u Mundanijama na otoku Rabu. Bilo mu je svega 35 godina ži­vota. Svugdje gdje je službovao dolazila je do izražaja njegova požrtvovnost, susret­ljivost i posebno njegova temperamentna istinoljubivost…

Oni koji su ga poznavali znat će da je za svoje svećeničko geslo na mladomisnič­koj sličici dao otisnuti riječi sv. Augustina: „Predaj Istini sve što imaš od Istine, i ne­ćeš ništa izgubiti.“

I 25 godina od njegove/njihove/ smr­ti, mi zapažamo kako starimo, a oni nam ostaju isti, jednako mladi kao što su bili i onda kada su umrli… Ono što su nam ostavili i danas nam govori i upozorava nas da u našim životima budemo skromni ljudi, koji mogu živjeti i od lijepih uspome­na na njihove živote, živeći i 25 godina na­kon njihova odlaska, kao da su još uvijek s nama, jer oni su dio nas, i u nadi i vjeri ponovnoga radosnog susreta u zajedništvu s Onim koji je rekao: „Ja sam Uskrsnuće i Život…“ (Iv 11, 25).

FV

 ********************

O DRAGOM STRICU – SVEĆENIKU BOGUMILU DABU (1934. – 2018.)

Vlč. Bogumil Dabo rođen je 15. srpnja 1934. u Novalji, na otoku Pagu, u obitelji Antona i Kate Dabo, zaređen za svećenika u Rabu 30. lipnja 1963. godine. Nakon zavr­šene osnovne škole u rodnoj Novalji, sjeme­nišnu je gimnaziju polazio u Rijeci i Zadru, a bogosloviju u Pazinu.

Službe: 1963. upravitelj župe Orlec i Vra­na, 1964. provizor župe Stara Baška, 1964. – 1971. upravitelj župe Bor i Zaječar u Beo­gradskoj nadbiskupiji, 1971. – 1979. župnik u Vrhu, 1979. – 1997. župnik u Supetarskoj Dragi, 1993. privremeni upravitelj župe Mu­ndanije, 1994. – 1995. upravitelj župe Lo­par, 1997. – 2006. župnik u Velom Lošinju, 2006. – 2009. župnik u Dobrinju, 2009. – 2013. župnik Dubašnice i 2013. – 2015. župnik Garice. Umirovljen je 2015. godine.Jedino oni koji vjeruju u Uskrsnuće, mogu i u tuzi zemaljskog rastanka od svojih dragih osjećati duboku radost i slaviti život koji, za­pravo, započinje u svoj punini u vječnosti, u punom sjaju Očeva lica. Zbog vjere u Uskr­snuće kršćanima i sprovod može biti istinska svečanost i pravi blagdan. Upravo to iskustvo dijelila je i naša obitelj nakon sprovoda našeg dragog strica, svećenika Bogumila. Znam da su takvo iskustvo s nama dijelili mnogi koji su se s raznih strana Krčke biskupije okupili u župnoj crkvi sv. Katarine u Novalji, na misi zadušnici koja je prethodila sprovodnim obredima na novaljskom groblju. Svečano euharistijsko slavlje u ispunjenoj crkvi kao na veliki blagdan, predvodio je naš otac biskup Ivica u koncelebraciji s biskupom u miru Val­terom i mnogobrojnim svećenicima.

Ako konac djelo krasi onda se po zadnjim danima života mogao nazrijeti ispunjen svećenički život brata našeg Bogumila, ista­knuo je, između ostalog, u propovijedi Otac Biskup. Vlč. Bogumil je često isticao kako je sretan svećenik, sretan i zahvalan zbog tako velikog dostojanstva i dara svećeništva. Na kraju života Bog mu je poslao tešku bolest koju je, mogu posvjedočiti iz naših razgo­vora, doista primio s potpunim predanjem u Božje ruke i tako se svjesno i s puno vjere pripremao za odlazak u kuću Očevu. Kad bi me netko upitao kako bih najkraće opisala stričev svećenički lik rekla bih to riječima: duboka vjera, gorljiva ljubav za Boga i čovje­ka i neumorna revnost za Dom Gospodnji, za Crkvu Božju. Doista, izgarao je cijelim svo­jim bićem za Gospodina te mu je svim svojim sposobnostima odano i vjerno služio.

Kako smo kao obitelj živjeli zajedno s nje­govim roditeljima, stric Bogumil nas je često posjećivao i odmalena sam mogla slušati s kojim oduševljenjem govori o Isusu i svojoj zauzetosti za spas neumrlih duša. Onda još nisam puno toga razumijela, ali kako sam i sama “svoju lađu ostavila žalu”, njegov žar s kojim je slijedio Krista bio mi je uzor i poti­caj. Gorljiva ljubav za Gospodina prelijevala se u iskrenu ljubav za čovjeka. Čovjek je bio u središtu njegove pastirske zauzetosti i brige, imao je uvijek vremena zastati i čuti ljudsku nevolju jer je htio baš svakoga privesti Kri­stu. O tome koliko mu je bio važan svaki po­jedinac govori i vrijeme njegovog služenja u župama Bor i Zaječar u Beogradskoj nadbi­skupiji (1964. – 1971.), kada je okupljao naše bogoslove na odsluženju vojnog roka u bivšoj JNA, i u teškim i opasnim uvjetima slavio s njima Sveta otajstva naše vjere.

U svom pastirskom radu osobito ga je ve­selio rad s djecom. Posebnu ljubav i brigu po­kazivao je za uređivanje i kićenje liturgijskog prostora. Njegov je vrt, gdje god je to bilo moguće, bio prepun cvijeća koje je uzgajao zajedno sa svojom dugogodišnjom i dobrom domaćicom tetom Marom Kučić, i s tim cvije­ćem radosno ukrašavao oltare. Cvijeće je jako volio još od djetinjstva.

Uz gorljivu ljubav resila ga je duboka vjera, a iz vjere je izrastala njegova ustrajna molitva kojom je, poput Mojsija, mnoge za­govarao pred Gospodinom, a on ga je usliša­vao. Dar zagovorne molitve primio je, čini se, već u ranom djetinjstvu kada je kao dječak, pješice i bosonog, hodočastio Gospi od Sta­roga grada u Pag i izmolio čudesno pobolj­šanje zdravlja svoje majke, moje drage babe Kate, koja onda prema liječničkim progno­zama nije imala šanse za preživjeti. Iskrena odanost i ljubav prema Majci Božjoj, kojoj se posvetio još u sjemeništu, pratila ga je cijeli život.

Koliko je bio povezan s Bezgrešnom Dje­vicom govori i njegova želja da mu se na misi zadušnici otpjeva Marijin Veliča. Zadnjih godina svoga života, zadivljen, često je govo­rio kako nije dostojan tolike Božje dobrote i ljubavi jer je grešan i slab, ali Božje milosrđe beskrajno nadmašuje našu krhkost i grešnost te nas pozivao na zahvalnost i predanje tom božanskom milosrđu. Ne mogu ovdje ne spo­menuti posebnu stričevu ljubav i pobožnost prema sv. Leopoldu Mandiću, po čijem je zagovoru svjedočio pravim čudesima i revno širio njegovo štovanje.

Ponosni smo i od srca Bogu zahvalni što smo Vas imali, dragi striče! Bili ste veliki blagoslov i Božji dar za našu obitelj! To su nam ovih dana Vašeg prijelaza posvjedočili i mnogi drugi koji su Vas poznavali. Znali smo da ste uvijek tu, s nama i uz nas kao po­drška i živa molitva. Zahvaljujemo Bogu što je iz naše obitelji i ove naše Novalje izrastao vrijedan i vjeran pastir koji je bez zadrške i računice ljubio Boga, Crkvu i čovjeka. Nasta­vite nas pratiti, dragi striče, svojom ljubavlju i molitvom, da i mi, Vaša rodbina, prijatelji i svi koje ste u životu susreli, vjerno slijedimo Onoga koji je za nas bio raspet i uskrsnuo!

Na kraju iskrena zahvala u ime cijele naše obitelji Biskupskom ordinarijatu u Krku na čelu s ocem biskupom Ivicom, svima u Sveće­ničkom domu, posebno vlč. Dragu Ljubičiću i gđi. Franciski (Bebi) Josipović na nesebičnoj ljubavi i brizi kojom su našem stricu olakšali posljednje dane zemaljskog života.

Dragi striče, Gospodin neka bude Vaša vječna radost i nagrada! Počivajte u miru do dana Uskrsnuća!

Katica Dabo

Print Friendly, PDF & Email