U prigodnoj homiliji biskup Ivica objasnio je važnost ovog blagdana i ispravnog shvaćanja i prihvaćanja križa:

„U središtu današnjeg blagdana nije proslava i veličanje križa kao mučila, kao sredstva nebrojenih muka i strašnih boli, sve do grozne smrti, nego je u središtu svega neizmjerna ljubav Kristova prema svemu svijetu i svemu stvorenom, koja ne uzmiče ni pred čim i ni pred kim, pa ni pred tako strašnim mučilom kao što je križ.
Makar je Kristovo evanđelje među nama već dvije tisuće godina, mi tek moramo upoznati smisao, značenje i vrijednost križa. Naš je najveći problem što se zaustavljamo na križu i ne idemo dalje od njega.
Kad nam je teško, kad nas život pritisne sa svih strana, kad nesreća sustiže jedna drugu… tko tada razmišlja o uskrsnuću? Tko razapet sa svih strana, razmišlja o plodu tog razapinjanja? Tko se u muci i čemeru nada da će sve to biti korisno i spasonosno, ako je prihvaćeno dragovoljno, s predanjem u volju Božju i ljubavlju kakvom je Isus pošao u muku, križ, smrt i uskrsnuće.

Krčka biskupija blagoslovljena je primjerom sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića koji je križ živio i prihvaćao upravo na taj način:

„Za razliku od današnjeg čovjeka, sluga Božji biskup Antun Mahnić, čiji rođendan danas slavimo, sigurno je imao potpuno evanđeosko i kršćansko shvaćanje i razumijevanje križa.
Kad je imenovan krčkim biskupom svoj je dolazak u Krčku biskupiju promatrao kroz otajstvo križa Kristova i križa svoga, te mu se geslo U križu je spas, nametnulo kao samo od sebe.
Već mu je dotadašnje životno iskustvo pokazalo da se kroz život mora boriti i probijati, ali da ta borba donosi i neke pozitivne učinke. Zato križ nije samo muka, nego je i proslava.
Od te proslave križa osjetio je nešto i biskup Mahnić kad mu u njegovoj teškoj bolesti u Zagrebu, malo prije njegove smrti, dolazi jedan doktor (dr. Šime Cvitanović) i predstavi se kao senior u Hrvatskom katoličkom pokretu kojeg je Mahnić pokrenuo, a biskup Mahnić, pun oduševljenja gleda u sliku Bogorodice iznad svog kreveta i kaže: »Hvala Ti, Majko draga, da sam i to dočekao, da sjeme, koje je posijano, već je u plodu i da me jedan senior liječi. Tko bi se tome nadao, a ipak je došlo!« Križ nije samo muka i kad bi bio i ostao samo muka i patnja bio bi potpuni promašaj. Zato se za svaki križ kojeg se u vjeri prihvati i nosi u svjetlu Kristova i našeg uskrsnuća može zvati slavni, uzvišeni i spasonosni križ.“

Na kraju misnog slavlja biskup Ivica predvodio je molitvu na grobu sluge Božjega biskupa Mahnića.

Biskup Petanjak izrekao je prigodnu propovijed, a na kraju mise predvodio molitvu za proglašenje blaženim i svetim Sluge Božjega na njegovu grobu.

U propovijedi o. Biskup je poručio:

Zaustavit ćemo se večeras na prvom čitanju iz poslanice Hebrejima za koju se dugo vremena držalo da ju je napisao sveti Pavao apostol. Budući da se sa sigurnošću ne zna njezin autor, danas se ne spominje ničije ime iako je sigurno da ako autor nije sam sveti Pavao, jest netko od njegovih učenika ili vrlo bliskih suradnika. Svakako se radi o Pavlovskom krugu, jer to pokazuje i današnji odlomak koji se dobrim djelom poziva na Psalam 95 (94) koji smo nakon toga slušali.

Psalam podsjeća na Izlazak Židova iz egipatskog ropstva i to na onaj moment kad su Židovi prošli pustinju i ugledali Obećanu zemlju, a Mojsije je poslao izvidnicu da izvide kakva je to zemlja u koju bi Židovi trebali ući. Izvidnica se vratila i rekla da je to zemlja kojom „teče med i mlijeko.“ Tu je zemlju Bog obećao Abrahamu i njegovu potomstvu na račun Abrahamove vjere. Sada Bog ispunjava svoja obećanja i obećanje postaje dar, poklon.

Sve izgleda tako lijepo i bajkovito, gotovo za ne povjerovati. No, od tih istih koji su donijeli glas da tom zemljom „teče med i mlijeko“, sad se javlja i drugi glas: »Ali u toj zemlji žive gorostasi, mi smo prema njima izgledali kao skakavci, gradovi su im dobro utvrđeni,…«

I taj drugi glas se širi Izraelskim šatorima i dolazi do pobune. Umjesto da slušaju Božji glas i da vjeruju Božjim obećanjima i prihvate ih kao dar, narod je poslušao drugi glas i počeo kukati za egipatskim loncima i za ropskim životom, jer tamo nije bio lijep život, ali je bio život, a sad smo došli u pustinju da pomremo.

Narod provocira Boga i srdi ga svojom nevjerom i buntovništvom i okreće se od njega i ne vjeruje njegovim obećanjima.

Zato pisac poslanice Hebrejima sada upozorava kršćane da paze dobro da ne ponove pogreške starih. Da se ne bi nama dogodilo ono što se dogodilo njima kad su čuli Božji glas, ali ga nisu poslušali radi tvrdoće svoga srca.

»Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda kao u Pobuni, kao u dan iskušenja u pustinji…« (Hebr 3, 7-8), je upozorenje za svakoga od nas i za sva vremena. Pri tome treba voditi računa da Božji glas nije u prvom redu onaj koji nešto naređuje, nego onaj koji nešto obećava i svoja obećanja ispunjava. Na tome je upravo naglasak: pazimo da ne zatvorimo svoje srce Božjim obećanjima, jer ona uvijek postižu svoj cilj bez obzira koliko se nama moglo činiti da su neostvariva i ne moguća. Kao što je to Bog već pokazao po svome sinu Isusu Kristu.

Draga braćo i sestre, dragi štovatelji sluge Božjeg biskupa Antuna Mahnića!

Mi na osobit način danas moramo biti pozorni na ovu Božju riječ, da nam Isus Krist jednog dana ne bude rekao: »Imali ste u svojoj sredini glas moj. Imali ste glas s neba. Bili ste povlašteni, ali ste vi radije slušali neke druge glasove i svoje srce priklanjali onima koji vam nisu mogli dati ono što su obećavali.«

Biskup Mahnić je Božji govor nama. Ne budimo danas srca tvrda, nego glas Gospodnji koji preko njega dolazi neka se ureže u naša srca i naše pameti.