U utorak, 14. prosinca 2021., u krčkoj je katedrali, svečanim koncelebriranim misnim slavljem, obilježena 101. obljetnica rođenja za nebo sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića. Misno slavlje predslavio je vrhbosanski nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Vojnoga ordinarijata u Bosni i Hercegovini mons. dr. Tomo Vukšić, a suslavili su krčki biskup mons. dr. Ivica Petanjak te tridesetpetorica svećenika i redovnika.
Na početku svete mise mons. Petanjak obratio se okupljenima pozdravnim govorom u kojem je rekao: „Poštovani štovatelji sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića! Od srca vas pozdravljam večeras u našoj katedrali u kojoj se svake godine okupljamo kako bi obilježili spomen i obljetnicu rođenja za nebo velikog biskupa naše biskupije, svetog života Antuna Mahnića.
Od studenog 2002. godine, od kada je njegovo tijelo preneseno ovdje, neprekidno se njegov sveti lik stavlja pred nas kao uzor i zagovornik. Ovo je mjesto njegovog boravka, njegove službe, uz katedru i oltar s kojih je očinski vjernike naše biskupije učio, bodrio, pomagao i za njih euharistiju slavio.
Od srca pozdravljam predvoditelja večerašnjeg euharistijskog slavlja mons. dr. Toma Vukšića. Dragi nadbiskupe Tomo, drago nam je da kao vrhbosanski nadbiskup koadjutor predvodite ovo slavlje, jer se vrhbosanski pomoćni biskup koadjutor dr. Ivan Šarić, kasniji vrhbosanski nadbiskup, u zagrebačkoj katedrali, biranim riječima, oprostio od sluge Božjeg na dan njegova sprovoda, 18. prosinca 1920. Dobro došli!“
Nakon Službe Riječi, mons. Vukšić uputio je prigodnu homiliju:
Mons. Antun Mahnić, krčki biskup, umro je na glasu svetosti, koji ga je pratio već za života, a takvo uvjerenje naroda Božjega trajalo je nakon njegove smrti, bez prekida kroz cijelo vrijeme. Uz zaslužna i brojna Mahnićeva djela, ta fama sanctitatis poslužila je kao poticaj njegovu nasljedniku mons. Valteru Županu da, upravo na današnji dan 2013. godine, slavljem svečane svete Mise, zajedno s brojnim biskupima, svećenicima i vjernicima laicima, u ovoj katedrali otvori i započne službeni crkveni postupak za njegovo proglašenje blaženim pa ga cijela Crkva otada naziva sluga Božji.
I.
Brojna su dakle i velevrijedna djela Antuna Mahnića. Započeo ih je kao svećenik u Sloveniji i nastavio stvarati još više kao biskup u Hrvatskoj. Zato je jedan njegov životopisac s pravom mogao ustvrditi: „Mahnić je Sloveniji dao mnogo, a Hrvatskoj je dao – sve!“ Njegova su djela brojna, no danas nismo okupljeni u ovoj njegovoj katedrali na slavlju svete Mise radi nabrajanja i dodatnoga njihovog proučavanja, nego radi ponizne molitve da Providnost Božja, kad i ako to bude njezina volja, učini te ga Crkva uzdigne na čast oltara. Ovdje smo radi isticanja i poziva na nasljedovanje njegova primjera da kršćani, u skladu sa svojim mogućnostima, daju sve od sebe za Crkvu Božju i napredak Kraljevstva Božjega u domovini koju im je Providnost darovala kao prostor i mjesto dokazivanja i rasta, rada i molitve, posvećenja i spasa.
Biskup Mahnić je za misao vodilju svoje službe izabrao riječi „In cruce salus“ – U križu je spas! To su riječi kojima se u kršćanskoj vjeri naznačuje da se spasenje čovječanstva duguje Kristovu djelu otkupljenja, koje se dogodilo na križu po Isusovoj vjernosti. Izraz se nalazi u spisu poznatoga duhovnog pisca Tome Kempenca „O nasljedovanju Krista“ i zauzima središnje mjesto na putu kojim kršćanin treba proći, slijedeći tragove Isusa Krista, radi postizanja savršenstva.
Mahnićevi suvremenici svjedoče da je mnogo radio i mnogo molio, a najviše volio. To je bilo zato što su, nakon Isusova djela otkupljenja po križu, odnosno nakon toga ponuđenoga spasenja svakom čovjeku, u Mahnićevu životu rad, molitva i ljubav bili njegov križ na kojemu je želio dokazati svoju vjernost i po kojemu je nastojao postići svoje spasenje. To zaista jest primjer za nasljedovanje.
Bio je zapažen intelektualac svoga vremena, ali još više dušobrižnik i duhovnik. I dok se mnogo trudio i ulagao u znanje, ovo drugo mu je uvijek bilo u prvom planu. Svjestan da je svećenik i da se njegovo poslanje sastoji u svjedočenju i propovijedanju istina i radosti kršćanske vjere, pred očima je, možemo to pretpostaviti, stalno imao poznato pravilo duhovnosti koja mu je očito bila draga: „Kada dođe dan suda, zacijelo nas neće pitati što smo čitali, nego što smo radili; niti jesmo li mudro govorili, nego jesmo li pobožno živjeli“ (T. Kempenac).
Ovaj sluga Božji, po sudjelovanju u otajstvima kršćanske vjere, znao je za svoga života „zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti“ (Popričesna, petak, II. Došašća). Služio se redovito i rado svojim talentima i imutkom, ali mu oni nikada nisu bili ni motiv ni svrha već samo draga Božja stvorenja i vrlo korisna sredstva u predanom služenju Isusu. Trudio se da ti Božji darovi u njegovu životu i djelovanju nikada ne zasjene svoga Darovatelja, jer je bio uvjeren da: „Tko se prilijepi uz stvorenje, propast će s njime; tko se prihvati za Isusa, stajat će do vijeka“ (T. Kempenac).
II.
U križu je spas! To je bila misao vodilja biskupa Antuna Mahnića. I vrlo je sretna okolnost što je danas blagdan sv. Ivana od Križa, utemeljitelja reda bosonogih karmelićana, sveca s velikim mističnim iskustvom, vrlo uglednoga mističnog teologa i učitelja mistike (doctor mysticus), kako ga je Crkva službeno nazvala. Odnosno, učitelja posvećenja na putu spasenja.
Prema nauku svetoga Ivana od Križa (Benedikt XVI. opća audijencija, 16. veljače 2011.), sve što postoji Božje je stvorenje i dobro je. Po stvorenjima možemo otkriti Onoga koji je u njima ostavio svoj trag, a vjera je jedini izvor, koji je čovjeku darovan radi poznavanja Boga onakvoga kakav jest u sebi. Sve što je Bog želio priopćiti čovjeku, rekao je u Isusu Kristu, svojoj Riječi koja je postala čovjek (usp. Iv 14,6). Svaka stvorena stvar je ništa u usporedbi s Bogom i samo u njemu ima vrijednost. I dosljedno tomu, da bi se došlo do savršene ljubavi Božje, svaka druga ljubav mora se uskladiti u Kristu s božanskom ljubavi. Sve treba biti smješteno u Boga kao središte i svrhu života. Taj dugačak i naporan postupak pročišćenja zahtijeva velik osoban napor, ali njegov pravi protagonista je Bog. Pri tomu, sve što čovjek može učiniti jest da bude raspoloživ, to jest biti otvoren Božjemu djelovanju i ne praviti mu zapreke. Ritam rasta u vjeri, nadi i ljubavi ide usporedo s djelom pročišćenja i sjedinjenja s Bogom. U tom vrhovnom stanju sveta duša sve spoznaje u Bogu i ne treba više prolaziti kroz svijet stvorenja da bi došla do Boga. Duša se u tom stanju osjeća natopljena božanskom ljubavlju i raduje se zbog toga. Tako nas poučava sv. Ivan od Križa.
Život sv. Ivana od Križa bio je vrlo naporan, pun iskušenja, protivljenja i svakodnevnih križeva. Nije to bio „let na oblacima mistike“. Čak je i zatvor iskusio, ali je upravo u danima tog opasnog zatočeništva napisao jedno od svojih najljepših djela pri čemu mu je snagu davala vjernost Kristu. Taj hod s Kristom, prema njegovu nauku, nije dodatni teret na već teško breme našega života, nije nešto što bi ga učinilo još težim, već je nešto posvema drukčije. To putovanje s Kristom je svjetlo i snaga koje pomaže nositi breme života. Jer, ako čovjek u sebe unese veliku ljubav, ta ljubav mu daje skoro krila i lakše podnosi muke života. Odnosno, prepustiti se da me voli Bog, koji je ljubav, jest svjetlo koje pomaže nositi breme u svakodnevici. Ta svetost nije naše djelo, ali otvorenost za nju jest naš doprinos.
III.
Spas je u križu, poručuje Mahnić. A u skladu s tom porukom, kao savjet pisao je sv. Ivan od Križa: „Da bi stigao do uživanja svega, ne traži užitak u ničemu. Da bi stigao do posjedovanja svega, ne želi posjedovati ništa. Da bi postigao biti sve, ne želi biti ništa. Da bi stigao do poznavanja svega, ne traži znati nešto o ničemu. Da bi došao do onoga što sada ne uživaš, moraš proći kroz neuživanje. Da bi došao do onoga što ne znaš, moraš proći kroz neznanje. Da bi došao u posjed onoga što nemaš, moraš sada proći kroz neimanje ničega. Da bi došao do onoga što nisi, moraš proći kroz sadašnje nisi.“
Vrlo častan je to i veoma zahtjevan hod za Kristom. Ali, u križu je spas! Zato hvala ti, Gospodine, za primjer sluge Božjega Antuna Mahnića i molimo te da ga, po zagovoru sv. Ivana od Križa, uzdigneš na čast oltara. Po Kristu Gospodinu našemu.
Na kraju misnog slavlja riječi pozdrava i zahvale, posebice predvoditelju slavlja, uputio je postulator dr. Saša Ilijić. „Dolazite nam kao nasljednik dvojice vrhbosanskih nadbiskupa – suvremenika biskupa Mahnića: Ivana Evanđeliste Šarića i sluge Božjega Josipa Stadlera. Sva ta trojica velikana živjeli su u svojim biskupijama sinodalnost koju i sada promovira Papa Franjo. Pažljivo su osluškivali i mudro odgovarali na potrebe povjerenih im vjernika. Sada tražimo njihov zagovor kako bi i sami prepoznali i čitali znakove vremena i na njih spremno odgovorili. To možemo samo ako poput sluge Božjega biskupa Mahnića prihvatimo Isusa Krista kao jedinog i istinskog spasitelja.“ Postulator se spomenuo nedavno prerano preminulog krčkog svećenika vlč. mr. Antona Peranića, predstojnika Katehetskog ureda, koji je od samog prijenosa tijela biskupa Mahnića u krčku katedralu, redovito organizirao godišnja hodočašća djece na njegov grob te se zauzimao da lik Sluge Božjega, kroz školski i župni vjeronauk, što više približi djeci i mladima.
Biskupi, svećenici i redovnici uputili su se zatim na grob Sluge Božjega gdje je biskup mons. Tomo Vukšić predvodio molitvu za njegovo proglašenje blaženim i svetim.
Tekst: Irena Žužić
Foto: Dean Kosić
