Trećeg dana, kapelani predvođeni svojim biskupom Jurom Bogdanom posjetili su krčku katedralu gdje ih je dočekao mjesni biskup Ivica Petanjak i generalni vikar mons. Franjo Velčić. Mons. Petanjak je predstavio trenutno stanje u Krčkoj biskupiji, a mons. Velčić je progovorio o povijesti krčke katedrale i sluzi Božjem Antunu Mahniću, čiji se grob nalazi u katedrali. Susret u katedrali završen je s molitvom na grobu sluge Božjeg Antuna Mahnića.

Koncelebrirao je krčki biskup mons. Ivica Petanjak te dvadeset i četvorica svećenika i redovnika. Pjevanje je animirao krčki katedralni zbor.

Pozdravni govor te dobrodošlicu predvoditelju slavlja i svima okupljenima izrekao je domaći biskup mons. Petanjak:

„Pri ulazu u katedralu ispod križa Krista raspetoga i Mahnićeva biskupskog gesla U križu je spas, već dvadeset godina po povratku sa zagrebačkog Ksavera počiva tijelo sluge Božjeg biskupa Antuna Mahnića, koji dočekuje sve one koji ulaze u ovu katedralu i potiče ih da pogledaju Krista raspetoga i podsjete se da će, kad jednom poput njega završe zemaljski hod, biti suočeni s pitanjem jesu li za svoga života nosili svoj križ i je li on za njih bio sredstvo spasenja.

Na dan njegova rođenja za nebo, od srca pozdravljam sve svećenike, redovnike i redovnice, bogoslove i novake, Bogu posvećene osobe, crkveni zbor i ministrante, a posebno vas braćo i sestre koji se redovito okupljate u ovoj katedrali, kao i sve štovatelje sluge Božjeg biskupa Mahnića koji ovdje mole i traže njegov zagovor, dolaze i zahvaljuju na primljenim milostima.

Drago mi je da u našoj sredini mogu pozdraviti, po prvi puta novog riječkog nadbiskupa i metropolita Matu Uzinića, koji je svoju novu službu preuzeo u riječkoj katedrali na spomendan velikog biskupa Katoličke Crkve svetog Karla Boromejskog, a sada kao naš metropolit predvodi svetu euharistiju u spomen sluge Božjeg biskupa Antona Mahnića, koji svojom duhovnom veličinom nadilazi granice naše biskupije i svijetli cijeloj domovinskoj Crkvi. Dobro došli i molim vas da započnete ovu svetu euharistiju!“

Mons. Uzinić u propovijedi je rekao kako je djelovanje biskupa Mahnića uistinu uvelike nadilazilo područje Krčke biskupije te se svojim raznovrsnim i bogatim djelovanjem nametnuo kao aktivni protagonist svoga vremena. Uz isticanje Mahnićeva osnivanja Hrvatskog katoličkog pokreta, izdavanja raznih publikacija i zauzimanja oko očuvanje glagoljice, nadbiskup Uzinić posebno je naglasio Mahnićevo vrednovanje uloge laika u Crkvi: „Biskup Mahnić je povjerenje prema laikatu realizirao povjeravajući im istaknute položaje i mjesta u Hrvatskom katoličkom pokretu. Posebno je imao povjerenja u mlade. Bio je svjestan da se velike stvari ne događaju preko noći, već da mlade ljude treba odgajati i formirati kako bi sutra mogli preuzeti odgovorne službe i dati svoj prilog društvu i Crkvi. To povjerenje u mlade razvilo je u srcima mladih ljudi osjećaj crkvenog zajedništva (sentire com Ecclesia).“

Napomenuo je također kako je važno da svoju vjeru hranimo na primjeru velikana naše povijesti, ali da budemo svjesni i promjena koje su nastale u društvu i kulture i okolnosti u kojima danas živimo pa time i onoga što ne možemo preslikati iz vremena kada su ti velikani živjeli. „Ovo se odnosi na naš osobni poziv, ali i na poziv Crkve u različitim vremenima. Tako, na primjer, mi danas ne možemo smatrati da su Katolička Crkva i moderno društvo nepomirljivi, kako su neki u Mahnićevo vrijeme mislili, nego u duhu Drugog vatikanskog sabora moramo tražiti put dijaloga s modrenim društvom koje je sekularno i pluralno.“

„Danas nam se, za razliku od Mahnićeva razdoblja prijelaza 19. u 20. st., valja zauzimati za dijaloški stav prema suvremenom društvu, u koncilskom duhu koji nas poučava autonomiji vremenitog poretka. Ne smijemo graditi zidove prema svom svijetu nego graditi mostove, pokazujući, ponajprije svojim primjerom, da je “Bog ljubio svijet” (Iv 3, 16), i to ovakav kakav jest – ne njegovu uljepšanu ili čistu verziju svijeta kakvu bismo mi htjeli i kakva, uostalom, uopće ne postoji ni u Crkvi, iako je mi licemjerno pokušavamo takvom pokazati. Moramo svijet kao Isus voljeti ovakav kakav jest. I davati mu, s ljubavlju kakvom je Krist ljubio nas, svoj kršćanski doprinos, zauzeto i inventivno kao što je to u svom vremenu i na svoj način činio biskup Mahnić. A za to je potrebno povjerenje prema ljudima i prema svijetu, onakvo kakvo je imao Isus koji se zato i utjelovio u naš svijet. I povjerenje u laike, osobito u mlade. Ako se to dogodi, ako pokažemo da imamo povjerenje u svijet, i u laike, i u mlade, onda će oni početi imati povjerenja u nas, a možda onda i u Boga, jer ćemo im pokazati Boga kakav doista jest. Ali, mi moramo učiniti taj prvi korak povjerenja, a ne se neprestano žaliti na nedostatak naše vidljivosti i da nas svijet ne uzima u obzir, da nas marginalizira i progoni. Bilo bi doista vrijeme da manje naglašavamo ono vrijeme kad smo bili progonjeni, kako bismo konačno kao Crkva, i kršćani katolici u njoj, mogli ovom svijetu davati ono što nas je Krist poslao činiti. A on nas je poslao navješćivati evanđelje svima i do kraja zemlje, što uključuje i njegove periferije na kojima se nalaze mnogi naši vjernici, osobito mladi. Tu mi se čini dobrim iskoristiti sliku pape Franje koja se dobro uklapa i u ovo vrijeme našeg došašća. To je slika Isusa koji kuca na vrata, ali ne da bi ušao u naš dom, nego da izađe iz našeg doma i s nama krene popravljati ovaj svijet, ozdravljati ga, s punim povjerenjem u ljude, vjerne ili ne, koji žele to isto, bolji svijet, ljepši i pravedniji svijet.“

Na kraju misnog slavlja biskupi, svećenici i redovnici okupili su se na grobu Sluge Božjega gdje je biskup Uzinić predvodio molitvu za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

Tekst & fotografije: IŽ

Izvor: biskupijakrk.hr

Na početku svete mise mons. Petanjak obratio se okupljenima pozdravnim govorom u kojem je rekao: „Poštovani štovatelji sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića! Od srca vas pozdravljam večeras u našoj katedrali u kojoj se svake godine okupljamo kako bi obilježili spomen i obljetnicu rođenja za nebo velikog biskupa naše biskupije, svetog života Antuna Mahnića.
Od studenog 2002. godine, od kada je njegovo tijelo preneseno ovdje, neprekidno se njegov sveti lik stavlja pred nas kao uzor i zagovornik. Ovo je mjesto njegovog boravka, njegove službe, uz katedru i oltar s kojih je očinski vjernike naše biskupije učio, bodrio, pomagao i za njih euharistiju slavio.
Od srca pozdravljam predvoditelja večerašnjeg euharistijskog slavlja mons. dr. Toma Vukšića. Dragi nadbiskupe Tomo, drago nam je da kao vrhbosanski nadbiskup koadjutor predvodite ovo slavlje, jer se vrhbosanski pomoćni biskup koadjutor dr. Ivan Šarić, kasniji vrhbosanski nadbiskup, u zagrebačkoj katedrali, biranim riječima, oprostio od sluge Božjeg na dan njegova sprovoda, 18. prosinca 1920. Dobro došli!“

Nakon Službe Riječi, mons. Vukšić uputio je prigodnu homiliju:

Mons. Antun Mahnić, krčki biskup, umro je na glasu svetosti, koji ga je pratio već za života, a takvo uvjerenje naroda Božjega trajalo je nakon njegove smrti, bez prekida kroz cijelo vrijeme. Uz zaslužna i brojna Mahnićeva djela, ta fama sanctitatis poslužila je kao poticaj njegovu nasljedniku mons. Valteru Županu da, upravo na današnji dan 2013. godine, slavljem svečane svete Mise, zajedno s brojnim biskupima, svećenicima i vjernicima laicima, u ovoj katedrali otvori i započne službeni crkveni postupak za njegovo proglašenje blaženim pa ga cijela Crkva otada naziva sluga Božji.

I.

Brojna su dakle i velevrijedna djela Antuna Mahnića. Započeo ih je kao svećenik u Sloveniji i nastavio stvarati još više kao biskup u Hrvatskoj. Zato je jedan njegov životopisac s pravom mogao ustvrditi: „Mahnić je Sloveniji dao mnogo, a Hrvatskoj je dao – sve!“ Njegova su djela brojna, no danas nismo okupljeni u ovoj njegovoj katedrali na slavlju svete Mise radi nabrajanja i dodatnoga njihovog proučavanja, nego radi ponizne molitve da Providnost Božja, kad i ako to bude njezina volja, učini te ga Crkva uzdigne na čast oltara. Ovdje smo radi isticanja i poziva na nasljedovanje njegova primjera da kršćani, u skladu sa svojim mogućnostima, daju sve od sebe za Crkvu Božju i napredak Kraljevstva Božjega u domovini koju im je Providnost darovala kao prostor i mjesto dokazivanja i rasta, rada i molitve, posvećenja i spasa.

Biskup Mahnić je za misao vodilju svoje službe izabrao riječi „In cruce salus“ – U križu je spas! To su riječi kojima se u kršćanskoj vjeri naznačuje da se spasenje čovječanstva duguje Kristovu djelu otkupljenja, koje se dogodilo na križu po Isusovoj vjernosti. Izraz se nalazi u spisu poznatoga duhovnog pisca Tome Kempenca „O nasljedovanju Krista“ i zauzima središnje mjesto na putu kojim kršćanin treba proći, slijedeći tragove Isusa Krista, radi postizanja savršenstva.

Mahnićevi suvremenici svjedoče da je mnogo radio i mnogo molio, a najviše volio. To je bilo zato što su, nakon Isusova djela otkupljenja po križu, odnosno nakon toga ponuđenoga spasenja svakom čovjeku, u Mahnićevu životu rad, molitva i ljubav bili njegov križ na kojemu je želio dokazati svoju vjernost i po kojemu je nastojao postići svoje spasenje. To zaista jest primjer za nasljedovanje.

Bio je zapažen intelektualac svoga vremena, ali još više dušobrižnik i duhovnik. I dok se mnogo trudio i ulagao u znanje, ovo drugo mu je uvijek bilo u prvom planu. Svjestan da je svećenik i da se njegovo poslanje sastoji u svjedočenju i propovijedanju istina i radosti kršćanske vjere, pred očima je, možemo to pretpostaviti, stalno imao poznato pravilo duhovnosti koja mu je očito bila draga: „Kada dođe dan suda, zacijelo nas neće pitati što smo čitali, nego što smo radili; niti jesmo li mudro govorili, nego jesmo li pobožno živjeli“ (T. Kempenac).

Ovaj sluga Božji, po sudjelovanju u otajstvima kršćanske vjere, znao je za svoga života „zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti“ (Popričesna, petak, II. Došašća). Služio se redovito i rado svojim talentima i imutkom, ali mu oni nikada nisu bili ni motiv ni svrha već samo draga Božja stvorenja i vrlo korisna sredstva u predanom služenju Isusu. Trudio se da ti Božji darovi u njegovu životu i djelovanju nikada ne zasjene svoga Darovatelja, jer je bio uvjeren da: „Tko se prilijepi uz stvorenje, propast će s njime; tko se prihvati za Isusa, stajat će do vijeka“ (T. Kempenac).

II.

U križu je spas! To je bila misao vodilja biskupa Antuna Mahnića. I vrlo je sretna okolnost što je danas blagdan sv. Ivana od Križa, utemeljitelja reda bosonogih karmelićana, sveca s velikim mističnim iskustvom, vrlo uglednoga mističnog teologa i učitelja mistike (doctor mysticus), kako ga je Crkva službeno nazvala. Odnosno, učitelja posvećenja na putu spasenja.

Prema nauku svetoga Ivana od Križa (Benedikt XVI. opća audijencija, 16. veljače 2011.), sve što postoji Božje je stvorenje i dobro je. Po stvorenjima možemo otkriti Onoga koji je u njima ostavio svoj trag, a vjera je jedini izvor, koji je čovjeku darovan radi poznavanja Boga onakvoga kakav jest u sebi. Sve što je Bog želio priopćiti čovjeku, rekao je u Isusu Kristu, svojoj Riječi koja je postala čovjek (usp. Iv 14,6). Svaka stvorena stvar je ništa u usporedbi s Bogom i samo u njemu ima vrijednost. I dosljedno tomu, da bi se došlo do savršene ljubavi Božje, svaka druga ljubav mora se uskladiti u Kristu s božanskom ljubavi. Sve treba biti smješteno u Boga kao središte i svrhu života. Taj dugačak i naporan postupak pročišćenja zahtijeva velik osoban napor, ali njegov pravi protagonista je Bog. Pri tomu, sve što čovjek može učiniti jest da bude raspoloživ, to jest biti otvoren Božjemu djelovanju i ne praviti mu zapreke. Ritam rasta u vjeri, nadi i ljubavi ide usporedo s djelom pročišćenja i sjedinjenja s Bogom. U tom vrhovnom stanju sveta duša sve spoznaje u Bogu i ne treba više prolaziti kroz svijet stvorenja da bi došla do Boga. Duša se u tom stanju osjeća natopljena božanskom ljubavlju i raduje se zbog toga. Tako nas poučava sv. Ivan od Križa.

Život sv. Ivana od Križa bio je vrlo naporan, pun iskušenja, protivljenja i svakodnevnih križeva. Nije to bio „let na oblacima mistike“. Čak je i zatvor iskusio, ali je upravo u danima tog opasnog zatočeništva napisao jedno od svojih najljepših djela pri čemu mu je snagu davala vjernost Kristu. Taj hod s Kristom, prema njegovu nauku, nije dodatni teret na već teško breme našega života, nije nešto što bi ga učinilo još težim, već je nešto posvema drukčije. To putovanje s Kristom je svjetlo i snaga koje pomaže nositi breme života. Jer, ako čovjek u sebe unese veliku ljubav, ta ljubav mu daje skoro krila i lakše podnosi muke života. Odnosno, prepustiti se da me voli Bog, koji je ljubav, jest svjetlo koje pomaže nositi breme u svakodnevici. Ta svetost nije naše djelo, ali otvorenost za nju jest naš doprinos.

III.

Spas je u križu, poručuje Mahnić. A u skladu s tom porukom, kao savjet pisao je sv. Ivan od Križa: „Da bi stigao do uživanja svega, ne traži užitak u ničemu. Da bi stigao do posjedovanja svega, ne želi posjedovati ništa. Da bi postigao biti sve, ne želi biti ništa. Da bi stigao do poznavanja svega, ne traži znati nešto o ničemu. Da bi došao do onoga što sada ne uživaš, moraš proći kroz neuživanje. Da bi došao do onoga što ne znaš, moraš proći kroz neznanje. Da bi došao u posjed onoga što nemaš, moraš sada proći kroz neimanje ničega. Da bi došao do onoga što nisi, moraš proći kroz sadašnje nisi.“

Vrlo častan je to i veoma zahtjevan hod za Kristom. Ali, u križu je spas! Zato hvala ti, Gospodine, za primjer sluge Božjega Antuna Mahnića i molimo te da ga, po zagovoru sv. Ivana od Križa, uzdigneš na čast oltara. Po Kristu Gospodinu našemu.

Na kraju misnog slavlja riječi pozdrava i zahvale, posebice predvoditelju slavlja, uputio je postulator dr. Saša Ilijić. „Dolazite nam kao nasljednik dvojice vrhbosanskih nadbiskupa – suvremenika biskupa Mahnića: Ivana Evanđeliste Šarića i sluge Božjega Josipa Stadlera. Sva ta trojica velikana živjeli su u svojim biskupijama sinodalnost koju i sada promovira Papa Franjo. Pažljivo su osluškivali i mudro odgovarali na potrebe povjerenih im vjernika. Sada tražimo njihov zagovor kako bi i sami prepoznali i čitali znakove vremena i na njih spremno odgovorili. To možemo samo ako poput sluge Božjega biskupa Mahnića prihvatimo Isusa Krista kao jedinog i istinskog spasitelja.“ Postulator se spomenuo nedavno prerano preminulog krčkog svećenika vlč. mr. Antona Peranića, predstojnika Katehetskog ureda, koji je od samog prijenosa tijela biskupa Mahnića u krčku katedralu, redovito organizirao godišnja hodočašća djece na njegov grob te se zauzimao da lik Sluge Božjega, kroz školski i župni vjeronauk, što više približi djeci i mladima.

Biskupi, svećenici i redovnici uputili su se zatim na grob Sluge Božjega gdje je biskup mons. Tomo Vukšić predvodio molitvu za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

Tekst: Irena Žužić
Foto: Dean Kosić

U prigodnoj homiliji biskup Ivica objasnio je važnost ovog blagdana i ispravnog shvaćanja i prihvaćanja križa:

„U središtu današnjeg blagdana nije proslava i veličanje križa kao mučila, kao sredstva nebrojenih muka i strašnih boli, sve do grozne smrti, nego je u središtu svega neizmjerna ljubav Kristova prema svemu svijetu i svemu stvorenom, koja ne uzmiče ni pred čim i ni pred kim, pa ni pred tako strašnim mučilom kao što je križ.
Makar je Kristovo evanđelje među nama već dvije tisuće godina, mi tek moramo upoznati smisao, značenje i vrijednost križa. Naš je najveći problem što se zaustavljamo na križu i ne idemo dalje od njega.
Kad nam je teško, kad nas život pritisne sa svih strana, kad nesreća sustiže jedna drugu… tko tada razmišlja o uskrsnuću? Tko razapet sa svih strana, razmišlja o plodu tog razapinjanja? Tko se u muci i čemeru nada da će sve to biti korisno i spasonosno, ako je prihvaćeno dragovoljno, s predanjem u volju Božju i ljubavlju kakvom je Isus pošao u muku, križ, smrt i uskrsnuće.

Krčka biskupija blagoslovljena je primjerom sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića koji je križ živio i prihvaćao upravo na taj način:

„Za razliku od današnjeg čovjeka, sluga Božji biskup Antun Mahnić, čiji rođendan danas slavimo, sigurno je imao potpuno evanđeosko i kršćansko shvaćanje i razumijevanje križa.
Kad je imenovan krčkim biskupom svoj je dolazak u Krčku biskupiju promatrao kroz otajstvo križa Kristova i križa svoga, te mu se geslo U križu je spas, nametnulo kao samo od sebe.
Već mu je dotadašnje životno iskustvo pokazalo da se kroz život mora boriti i probijati, ali da ta borba donosi i neke pozitivne učinke. Zato križ nije samo muka, nego je i proslava.
Od te proslave križa osjetio je nešto i biskup Mahnić kad mu u njegovoj teškoj bolesti u Zagrebu, malo prije njegove smrti, dolazi jedan doktor (dr. Šime Cvitanović) i predstavi se kao senior u Hrvatskom katoličkom pokretu kojeg je Mahnić pokrenuo, a biskup Mahnić, pun oduševljenja gleda u sliku Bogorodice iznad svog kreveta i kaže: »Hvala Ti, Majko draga, da sam i to dočekao, da sjeme, koje je posijano, već je u plodu i da me jedan senior liječi. Tko bi se tome nadao, a ipak je došlo!« Križ nije samo muka i kad bi bio i ostao samo muka i patnja bio bi potpuni promašaj. Zato se za svaki križ kojeg se u vjeri prihvati i nosi u svjetlu Kristova i našeg uskrsnuća može zvati slavni, uzvišeni i spasonosni križ.“

Na kraju misnog slavlja biskup Ivica predvodio je molitvu na grobu sluge Božjega biskupa Mahnića.

Oslanjajući se na čitanja toga dana, posebice 2. poslanicu sv. Pavla Korinćanima, biskup je u propovijedi, između ostalog, poručio:

“Isus poziva svoje učenike, a to znači i nas danas, da žive na neočekivan način. Umjesto da na zlo odgovore zlom, što je prirodno najspontaniji odgovor, oni se moraju zlu suprotstaviti dobrim. Gledano čisto ljudski, to izgleda naivno i ponižavajuće, ali to je najdublji kršćanski stav kojeg je sam Isus živio, a sveti Pavao smatra osobitom Božjom objavom.
Ne uzimamo iz svog bogatstva da bismo drugima dali ono što bi moglo potaknuti naš ponos i našu oholost, već crpimo iz svog siromaštva i milošću Božjom možemo mnogima pomoći. To je paradoks apostolskog i duhovnog života: Gospodin nas ostavlja siromašnima, ostavlja nas u poteškoćama i tu se očituje njegova milost i sjaji njegova ljubav. »Siromašni, ali mnoge obogaćujemo«, ako u svom siromaštvu dopustimo Bogu da djeluje. Ostajući siromašni, siromašni u svakom smislu, u sebi uistinu prihvaćamo Božje bogatstvo, koje je drugačije naravi, kako bismo ga prenijeli drugima.
Molimo Gospodina da uveća radost našeg siromaštva, žalosti, neshvaćenosti pred svijetom, kako bismo ga mogli obogatiti Božjim dobrima.
Poznato je da je sluga Božji biskup Mahnić veoma dobro poznavao poslanice svetog Pavla i da su ga njegovi suvremenici zvali „našim svetim Pavlom,“ ne samo zato što je memorirao svetog Pavla nego očito i zato što je i sam živio duh najvećeg Apostola i što se kroz njegov život i djelo očitovao taj vatreni temperament koji je iza sebe dizao prašinu.
Neka i nam jedini učitelj Isus Krist, po primjeru i zagovoru svetog Pavla i sluge Božjeg biskupa Mahnića, danas udijeli Duha odvažnosti koji će se moći snalaziti u svim ovim kontrastima svijeta.”

Na kraju misnog slavlja, biskup Petanjak predvodio je molitvu za proglašenje blaženim i svetim Sluge Božjega na njegovu grobu.

Biskup Petanjak izrekao je prigodnu propovijed, a na kraju mise predvodio molitvu za proglašenje blaženim i svetim Sluge Božjega na njegovu grobu.

U propovijedi o. Biskup je poručio:

Zaustavit ćemo se večeras na prvom čitanju iz poslanice Hebrejima za koju se dugo vremena držalo da ju je napisao sveti Pavao apostol. Budući da se sa sigurnošću ne zna njezin autor, danas se ne spominje ničije ime iako je sigurno da ako autor nije sam sveti Pavao, jest netko od njegovih učenika ili vrlo bliskih suradnika. Svakako se radi o Pavlovskom krugu, jer to pokazuje i današnji odlomak koji se dobrim djelom poziva na Psalam 95 (94) koji smo nakon toga slušali.

Psalam podsjeća na Izlazak Židova iz egipatskog ropstva i to na onaj moment kad su Židovi prošli pustinju i ugledali Obećanu zemlju, a Mojsije je poslao izvidnicu da izvide kakva je to zemlja u koju bi Židovi trebali ući. Izvidnica se vratila i rekla da je to zemlja kojom „teče med i mlijeko.“ Tu je zemlju Bog obećao Abrahamu i njegovu potomstvu na račun Abrahamove vjere. Sada Bog ispunjava svoja obećanja i obećanje postaje dar, poklon.

Sve izgleda tako lijepo i bajkovito, gotovo za ne povjerovati. No, od tih istih koji su donijeli glas da tom zemljom „teče med i mlijeko“, sad se javlja i drugi glas: »Ali u toj zemlji žive gorostasi, mi smo prema njima izgledali kao skakavci, gradovi su im dobro utvrđeni,…«

I taj drugi glas se širi Izraelskim šatorima i dolazi do pobune. Umjesto da slušaju Božji glas i da vjeruju Božjim obećanjima i prihvate ih kao dar, narod je poslušao drugi glas i počeo kukati za egipatskim loncima i za ropskim životom, jer tamo nije bio lijep život, ali je bio život, a sad smo došli u pustinju da pomremo.

Narod provocira Boga i srdi ga svojom nevjerom i buntovništvom i okreće se od njega i ne vjeruje njegovim obećanjima.

Zato pisac poslanice Hebrejima sada upozorava kršćane da paze dobro da ne ponove pogreške starih. Da se ne bi nama dogodilo ono što se dogodilo njima kad su čuli Božji glas, ali ga nisu poslušali radi tvrdoće svoga srca.

»Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda kao u Pobuni, kao u dan iskušenja u pustinji…« (Hebr 3, 7-8), je upozorenje za svakoga od nas i za sva vremena. Pri tome treba voditi računa da Božji glas nije u prvom redu onaj koji nešto naređuje, nego onaj koji nešto obećava i svoja obećanja ispunjava. Na tome je upravo naglasak: pazimo da ne zatvorimo svoje srce Božjim obećanjima, jer ona uvijek postižu svoj cilj bez obzira koliko se nama moglo činiti da su neostvariva i ne moguća. Kao što je to Bog već pokazao po svome sinu Isusu Kristu.

Draga braćo i sestre, dragi štovatelji sluge Božjeg biskupa Antuna Mahnića!

Mi na osobit način danas moramo biti pozorni na ovu Božju riječ, da nam Isus Krist jednog dana ne bude rekao: »Imali ste u svojoj sredini glas moj. Imali ste glas s neba. Bili ste povlašteni, ali ste vi radije slušali neke druge glasove i svoje srce priklanjali onima koji vam nisu mogli dati ono što su obećavali.«

Biskup Mahnić je Božji govor nama. Ne budimo danas srca tvrda, nego glas Gospodnji koji preko njega dolazi neka se ureže u naša srca i naše pameti.

Na kraju misnog slavlja pozvao je sve da mu se pridruže u molitvi za proglašenje svetim sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića koju je predvodio na njegovom grobu, istaknuvši kako čvrsto vjeruje kako nas prati snažan zagovor ovog svetog biskupa kod Gospodina te smo po tom zagovoru, kako smo i do sada osjetili, zaštićeni od mnogih zala.

Zbog poštivanja mjera koje su na snazi zbog suzbijanja pandemije, misno slavlje održano je mnogo skromnije od planiranog. Osim što je smanjen broj uzvanika, u katedrali su bili samo vjernici laici koji predstavljali svoje dekanate: Ive i Donatela Mlacović (Cres), Ana i Robert Brozić (Krk), Šime Mužić i Madina Hofmann Budinić (Mali Lošinj), s. Valentina Marinović i Sanja Dunato (Omišalj), Ivana i Nadio Kralj (Rab) i Slavica Petrinović i Nada Soldatić (Vrbnik). Ostali vjernici mogli su pratiti slavlje u ostalim prostorima kompleksa krčke katedrale: kripti, kapeli Srca Isusova te crkvi sv. Kvirina. Također misno slavlje moglo se pratiti putem Laudato TV-a te krčke kablovske televizije i lokalnih radio-postaja: Radio Otok Krk, Radio Rab i Radio Jadranka iz Malog Lošinja.

Na misnom slavlju predvoditelj slavlja mons. Lingua koristio je pastirski štap biskupa Mahnića, a korišten je, među ostalima, i njegov kalež.

Na početku misnog slavlja okupljenima se obratio biskup domaćin mons. Ivica Petanjak. Izrazio je žaljenje što se ova godina nije mogla održati onako svečano i sadržajno kao što se željelo i planiralo. To da se u našim životima mnogošto otme našim planovima i zamislima i poprimi posve novi tijek koji treba znati prihvatiti, kazao je biskup Petnjak, svjedočio je i život Sluge Božjega: „Poput Abrahama, koji je morao napustiti svoj dom i zavičaj, dolazi novi biskup u ovu sredinu, koja je unatoč svojoj malenosti, obilovala svakodnevnim izazovima uzrokovanim narodnim, jezičnim, kulturnim, političkim i svjetonazorskim, a u velikoj mjeri i crkveno-liturgijskim različitostima staroslavenskog i latinskog bogoslužja.
Kao vjernik i kao znanstvenik, a sada i kao pastir jedne mjesne Crkve, biskup Mahnić je mudro studirao i prosuđivao svoju novu sredinu, a potom donosi odluke koje nisu uvijek i nisu od svih bile prihvaćane, ali su bile tako utemeljene da ih se nije moglo oboriti.
Kao zagovornik narodnog jezika u liturgiji, kojim se služila većina tadašnjih katolika ove biskupije, Antun Mahnić je u Krku podigao staroslavensku tiskaru, osnovao Staroslavensku akademiju, izdavao nekoliko časopisa i svojim brojnim poslanicima, koje su zapravo pravi teološko-filozofski traktati, prosvjećivao i trajno formirao svećeništvo svoje biskupije.
Znao je vrijednost redovništva te je u svoju biskupiju primio i pomagao družbu koja se tek razvijala – Sestre Presvetog Srca Isusova na čelu s njihovom utemeljiteljicom, sada također službenicom Božjom, Marijom Krucifiksom Kozulić.
U franjevcima trećoredcima imao je trajne prijatelje i podupiratelje svojih djela, a u riječkim kapucinima, na čelu s dugogodišnjim provincijalom Bernardinom Škrivanićem, istomišljenike i suradnike.
Tako veliki duh ostavio je neizbrisivi trag u cijelom slovenskom i hrvatskom katoličkom svijetu i to među mladima i zato se s pravom biskupa Mahnića zove ocem Hrvatskog katoličkog pokreta i katoličke akcije, jer je u duhu sveopće obnove Crkve koju su pokrenuli papa Lav XIII. i sveti Pio X., to isto želio ostvariti u našoj sredini. Na njegovoj baštini su se nadahnjivali ne samo mladi, nego i mnogi svećenici i biskupi, pa i sveci kao što su blaženi Ivan Merz i službenica Božja Marica Stanković.
Cijela ova godina bila je u znaku ovoga gesla: Više svjetla i to zato što je biskup Mahnić tražio od svojih učenika i sljedbenika da budu svjetlo ovome svijetu, a svi njegovi suvremenici o njemu govore i pišu kao o svjetlu i luči koja je njima bila putokaz života.
Sve što je biskup Mahnić bio i sve što je činio i učinio, bilo je vođeno dubokom vjerom koja je proizlazila iz njegovog izvrsnog poznavanja Svetog pisma i žarke želje da nasljeduje Isusa Krista. Mi danas uoči njegovog stotog rođendana za nebo, želimo proslaviti ovog Božjeg ugodnika i moliti ga da poput njega i mi budemo svjetlo svojoj braći i sestrama.“

Biskup Petanjak zatim je pozdravio predvoditelja slavlja, suslavitelje i vjernike i zahvalio svima na sudjelovanju.

U homiliji, mons. Giorgio Lingua osvrnuo se na pročitano Evanđelje toga dana koje za protagonistu ima sv. Ivana Krstitelja, onoga koji je „poslan od Boga, kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo“. Kako ističe propovjednik „(Ivan Krstitelj) shvatio je da je u usporedbi s Mesijinim dolaskom sve ostalo manje važno, bezvrijedno. „Primjer njegova života, toliko strogog, toliko radikalno zahtjevnog kojim je privlačio ljude, bio je u isto vrijeme jamstvo vjerodostojnosti.
I danas ljudi očekuju od onih koji navještaju dolazak Mesije da budu svjedoci svjetla. Njihova riječ postaje vjerodostojna kad je popraćena čestitim, strogim i nadasve dosljednim životom.“
I danas moramo, ističe mons. Lingua „moliti da propovjednici budu uistinu svjedoci svjetla koji naviještaju Krista, a ne same sebe, s poniznošću Ivana koji je rekao: „ja mu nisam dostojan odriješiti remenje na obući“.

Mons. Lingua pažnju je zatim usmjerio na lik Sluge Božjeg. „Sluga Božji Antuna Mahnića bio je biskup ispred svog vremena i unaprijed je živio pastoralnu obnovu koja će doći s Drugim vatikanskim koncilom. Već je tada provodio u djelo ono što papa Franjo uporno propovijeda: Crkva u izlasku i bliskost narodu.
Dovoljno je samo pogledati njegove inicijative: izgarao je od želje da naviješta Krista zadivljujućim misionarskim žarom. Nije se ograničavao da samo oni koji idu u crkvu budu poučeni u vjeri, već je pokrenuo časopise, pisao knjige, organizirao događanja i susrete kako bi navijestio Mesiju, često svjestan da propovijeda u pustinji.
Biskup Mahnić je nastojao posvijestiti čitateljima svojih brojnih djela, – ne samo na teološkom, već i na filozofskom, estetskom polju kao i na polju političkih znanosti – da su liberalne ideje, koje su prodirale u književnost, novine i filozofiju, anticipacija današnjeg relativizma i da ugrožavaju katoličanstvo i kršćansku kulturu hrvatskog naroda i da je, stoga, od temeljne važnosti formacija odraslih kršćana, laika koji će biti sposobni utjecati na društvo i graditi kulturni identitet s dubokim katoličkim korijenima. Iz tog je razloga pokrenuo razne inicijative za laike. Posebno je zapamćen po tome što je potaknuo Prvi hrvatski katolički sastanak u Zagrebu 1900. godine iz kojeg će proizaći Hrvatski katolički pokret.
Iz ovog će Pokreta isklijati mnoge mladice svetosti, kao blaženi Ivan Merz i brojni drugi kršćani, naročito snažni i prožeti vjerom, svjedoci svjetla, svjedoci istine. Zbog njihove vjernosti Bogu i Crkvi, nemali će broj njih naići na nerazumijevanje pa čak i progonstvo, do te mjere da se neke također smatra mučenicima.
Odgojni rad i neumorna organizacijska aktivnost biskupa Mahnića odigrali su ključnu ulogu u cijelom tom procesu i stvorili su čvrst temelj, bazu koja će omogućiti suočavanje s teškim vremenima, poput onih koja su stigla neposredno nakon smrti sluge Božjega.“
Također, istaknuo je: Bila bi tragedija da se, nakon svih kušnji prošlih vremena, izgubi vlastiti kršćanski, katolički identitet za koji je plaćena visoka cijena i da se počne slijediti trendove i naučavanja koja na suptilniji, ali ne manje poguban način, pokušavaju iskorijeniti ono što je strpljivo izgrađeno na stupovima i vrijednostima poput onih koje je promicao biskup Mahnić. Bilo bi žalosno kad bi se, nakon što su se zatvorila vrata diktaturama apsolutističkih ideologija, otvorili prozori onome što je papa Benedikt XVI. nazvao diktaturom relativizma.“

Mons. Lingua naglasio je zatim kako je biskup Mahnić kroza sve kušnje života prolazio ispunjen kršćanskim optimizmom te pozvao sve da se nadahnjujemo na njegovu liku.
„Danas nam je više nego ikada, u vremenu pandemije, koje je obilježeno pesimizmom i strahom za budućnost, potreban kršćanski optimizam. Optimizam onih koji ne dopuštaju da budu uvjetovani prolaznim stvarnostima, već su nošeni nadom u Onoga koji dolazi, koji je već došao, ali koji će opet doći. Trebamo se pripremiti za taj dolazak, slušajući proroke poput Ivana Krstitelja, poput biskupa Mahnića koji nas svojim svjedočenjem upozoravaju na bitne vrijednosti, podsjećaju nas da je sve ostalo ispraznost i da svoj pogled moramo usmjeriti na križ, naš spas.
Govorim samom sebi, ali se obraćam i dragoj subraći koja su ovdje prisutna: ne zadovoljimo se sjećanjem i slavljenjem ovog velikog biskupa, već ga pokušajmo nasljedovati.
Zapitajmo se je li Kristov križ u središtu naših misli, je li raspeti Isus smisao našeg življenja, motiv našeg djelovanja, uzrok naše revnosti? Dopustimo da nas izazove biskup Mahnić i stavimo Kristov križ u središte našega života. Ponovimo i mi zajedno s njime: U križu je spas.“

Za vrijeme pretvorbe – na podizanje – sopile su zasvirali Zdravo Tilo Ivan Depikolozvane i Mateo Žužić.

Budući da se ovo obilježavanje ove visoke obljetnice održavalo pod visokim pokroviteljstvom Hrvatske biskupske konferencije, uime predsjednika HBK, na kraju misnog slavlja govor je izrekao mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki. Izrazio je žalost što se biskupi i nadbiskupi nisu mogli danas okupiti u Krku, kako su to željeli i namjeravali. Ipak ovim putem izrazio je duhovnu povezanost svih članova biskupske konferencije i njihovu molitvu „za što skorijim proglašenjem blaženim hrabrog, gorljivog i zauzetog pastira svetog života te brata u biskupskoj službi sluge Božjega biskupa Mahnića“. Rekao je kako je odmah nakon Mahnićeve smrti postojala želja i razvijao se kult, pogotovo među katoličkom mladeži, štovanja biskupa Mahnića kao sveca. Taj glas svetosti postupno se širio a danas je, ističe mons. Hranić, prisutan u širokom sloju hrvatskog i slovenskog naroda, što se vidi i po mnogim hodočašćima na njegov grob u krčkoj katedrali. Istaknuo je napor koji je biskup Mahnić ulagao kako bi mladi vjernici zahvaćeni Evanđeljem svojim sposobnostima složno i odgovorno suočili s izazovima te postali nositelji evanđeoskih vrednota te svakog društvenog razvoja svoga naroda“. Pročitao je zatim Duhovnu oporuku koju je 3 mjeseca prije svoje smrti biskup Mahnić uputio mladim prijateljima. Zamolio je Gospodina da današnjim pastirima i vjernicima, po zagovoru biskupa Mahnića, udijeli „pozorno i osjetljivo srce, više svjetla, sloge i zajedništva, te proročku riječ usred sadašnjih potreba, izazova hrvatskoga društva; mudrosti i otvorenosti u slušanju glasa mladih te revnosti i zauzetosti u njihovu usmjeravanju putem Kristova Evanđelja“.

Svoju riječ na kraju je uputio i postulator kauze vlč. Saša Ilijić. Zahvalio je predvoditelju i sudionicima slavlja. Istaknuo je kako je Mahnić uvijek u prvi plan stavljao Krista koga je htio približiti mladima u želji da ga zavole, dok je sebe uvijek stavljao u drugi plan. Zahvalio je svim hodočasnicima i moliteljima koji su dolazili na grob Sluge Božjega te ostavili i pisani trag njegove blizine i zagovora.

Mons. Lingui predan je zatim prigodan poklon: košara domaćih delicija.

Apostolski nuncij, nadbiskupi i biskupi te svećenici i redovnici uputili su se zatim na grob biskupa Mahnića i izmolili molitvu za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

Novi broj Glasnika postulature Mahnićevo slovo u studenom posvećen je u cijelosti posljednjoj godini zemaljskog života Sluge Božjega. Njegovoj patnji na bolesničkoj postelji s koje je i dalje obasipao radošću i svjetlom svakoga tko mu je došao u posjet, a po njima i šire. Njegovim posljednjim trenutcima do prelaska u Vječnost te sprovodnim obredima i ukopu. I u ovom se broju odškrinjuju tek malo vrata mnogih riječi, susreta, molitvi i događaja. Glasnik donosi i izvještaj o obilježavanju 100. obljetnice u Koparskoj biskupiji u rodnoj župi Sluge Božjega u Štanjelu.

Postulator u svome uvodu za ovaj broj Glasnika naglašava: Godina u kojoj se spominjemo i svečano obilježavamo 100. obljetnicu rođenja za nebo Sluge Božjega bliži se kraju. Na temelju ove protekle godine imamo priliku nastaviti upoznavati njegov sveti lik i spoznavati kako nam se kao vjernicima isplati nasljedovati onoga kojega je i Sluga Božji cijeloga svoga života nasljedovao – Isusa Krista, Svjetlo od Svjetla. Ponovno sebi ponavljam, iz dana u dan, dok god razmišljam o pastoralnim pothvatima koje Postulatura priprema o ovom obilježavanju: biskup Mahnić ne bi se složio s ovim! Ne bi želio da mu se skladaju pjesme, drže govori, pišu knjige o njemu… To je istina! Ali to je nama potrebno, za našu vjeru, za naš kršćanski život! Potreban nam je primjer čovjeka, pastira sveta života koji je oduševljavao i oduševljava, da! – naglašavam –oduševljava i danas! Učimo od Sluge Božjega i na času smrti njegove.

Glasnik možete preuzeti OVDJE.

Predzadnji mjesečni spomen u jubilarnoj 100. obljetnici rođenja za nebo sluge Božjega biskupa Antuna Mahnića, predvodio je biskup Ivica Petanjak 14. studenog u krčkoj katedrali. Spomen je trebao biti obilježen hodočašćem i sudjelovanjem časnih sestara Družbe Presvetog Srca Isusova iz Rijeke, utemeljenih od suvremenice biskupa Mahnića, također službenice Božje, majke Marije Krucifikse Kozulić, no, zbog pandemije covida-19, nije ostvaren na taj način.

Mons. Petanjak misu je predslavio u zajedništvu s generalnim vikarom preč. Franjom Velčićem, postulatorom kauze biskupa Mahnića vlč. Sašom Ilijićem i svojim tajnikom vlč. Josipom Karabaićem.

Kako je spomen bio 14. studenog, obilježen je unutar liturgijskog spomena svetog Nikole Tavelića pa je otac biskup u svojoj homiliji progovorio o prvom hrvatskom kanoniziranom svecu na temelju naviještenog Evanđelja te je na kraju učinio i poveznicu sa slugom Božjim biskupom Mahnićem. „Budući da je svaki kršćanin, a napose mučenik, svjedok za Isusa Krista, onda to znači da je njega Isusova riječ i evanđelje koje nam je predano toliko proželo da je ono postalo stil i oblik njegovog načina života. Evanđelje je jedini ambijent i prostor u kojem se on može kretati i kao što riba ne može opstati izvan vode i svako živo biće bez zraka kojeg udiše, tako ni kršćanin izvan Kristova evanđelja. To je razlog zašto svakog sveca promatramo kroz samo evanđelje i zašto ga promatramo kroz određeni segment evanđelja“, rekao je biskup Ivica, nakon uvodnog dijela o sv. Nikoli Taveliću.

Otac biskup naglasio je da svaki čovjek ima mogućnost ostvariti se u Isusovom evanđelju, ali da nijedan čovjek „ne može u sebi utjeloviti cjelokupno Kristovo evanđelje u njegovom izvornom obliku kako ga je Krist živio“. Komentirajući Evanđelje dana i povezujući ga sa životom sv. Nikole Tavelića, biskup je istaknuo da je on „uistinu poslušao Kristovu riječ, odrekao se u potpunosti samog sebe, danomice uzimao svoj križ i išao za Kristom (usp. Lk 9,23). Odrekao se samog sebe već time što je u ranoj mladosti izabrao redovnički i svećenički poziv, što je potom napustio svoj zavičaj i domovinu, postao misionar i evangelizator i imao jedan jedini cilj u svome životu: donijeti Kristovo evanđelje onima koji ga još ne poznaju i to pod svaku cijenu, pa i cijenu života, što se na koncu i dogodilo.“

Čineći zatim poveznicu sa slugom Božjim, mons. Petanjak izrazio je duboko uvjerenje da se i slugu Božjega može promatrati pod tim vidom te je izrazio nadu da će se jednog dana dotično Evanđelje slušati i na blagdan biskupa Mahnića „ne zato što je biskup Mahnić poput svetog Nikole sasječen sabljama i spaljen na lomači, nego zato što je on kao svećenik i visoko obrazovani teolog, a onda i kao biskup promatrao svoj život kao onaj koji je duboko obilježen križem“.

Biskup je zatim rekao da je sluga Božji u svome životu vrlo dobro prepoznao i shvatio važnost otajstva Križa. „Zato se biskupsko geslo ‚U križu je spas!‘ nametnulo samo od sebe. Bilo bi iluzorno i suludo pokušati ostvariti svoj život izvan križa. Bio je svjestan da bi to izvan križa sve bilo samo puka tlapnja ili tapkanje na mjestu. Osim toga, kao zaljubljenik u svetog Pavla apostola, mogao je zajedno s njim izgovarati ove njegove riječi koje smo večeras čuli: ‚Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolje? Tjeskobe? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?‘“ Zaključio je poticajem vjernicima. „Ako želimo dostojno slaviti naše svece, i svetog Nikolu i biskupa Mahnića, onda za to postoji samo jedan put: duboko uroniti u Riječ Božju, živjeti u duhu evanđelja kao u našem jedino mogućem ambijentu i uvijek imati uprte oči u Križ Kristov kao jedino sigurno sidro i utočište u ovom životu.“

Pri kraju slavlja, vjernicima se obratio vlč. Saša Ilijić istaknuvši da će se sljedeći mjesečni spomen sluge Božjega održati 13. prosinca na svečanoj misi koju će predslaviti apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua, u zajedništvu s biskupima, prezbiterima i vjernim narodom Božjim.

Na samom kraju, biskup Ivica se s prisutnim prezbiterima uputio do groba sluge Božjega te ondje predmolio molitvu.